Mišljenje profesora Smerdela apsolutno je na tragu Kelsenova stava da pravni poredak ne može imati pravnih praznina (rupa), no i sam Hans Kelsen u svojoj teoriji hijerarhijske strukture pravnog sustava priznaje da se stvaratelj pravnog akta uvijek kreće unutar određenog normativnog okvira koji niti je posve izvjestan niti posve neizvjestan.

U tom smislu se i u sadašnjem političkom trenutku u pogledu konstituiranja Sabora i sastavljanja i izglasavanja povjerenja vladi krećemo u neizvjesnom, dinamičnom i promjenjivom, ali nipošto kaotičnom i nerješivom području interakcije političkih i državnih tijela koji može svakog trena biti okončan u skladu s dosadašnjim ustavnopravnim povijesnim iskustvom, ali i posve novom, do sada neodigranom scenariju.

Zamislimo na trenutak jedan scenarij koji je u dosadašnjoj političkoj i ustavnopravnoj praksi neodigran. To je neimenovanje mandatara za sastavljanje vlade i nekonstituiranja Hrvatskog sabora

Postoje tumačenja ustavnopravnog rješavanja trenutačne situacije tako da predsjednica Republike nastavi održavati konzultacije i čekati da se pojavi 'osoba koja na temelju raspodjele zastupničkih mjesta u Hrvatskom saboru i obavljenih konzultacija, uživa povjerenje većine svih zastupnika' (čl. 98. alineja 3. Ustava). Ovdje se apsolutno slažem sa stavom da to konkretno znači da mandatara mora podržavati 76 izabranih zastupnika, a ne da se za mandatara može imenovati relativni pobjednik izbora ili koalicija koja ima trenutačno više, ali ne i dovoljan broj prikupljenih potpisa za mandatara.

Također, čini se da postoji opće slaganje stručne javnosti kako bi se, premda ne postoji rok u kojem bi predsjednica Republike trebala imenovati mandatara, na ovu situaciju odgovarajućom primjenom mogli kao razumni primijeniti rokovi koji stoje na raspolaganju mandataru za sastavljanje Vlade iz čl. 111. Ustava, odnosno 30 plus 30 dana.

Ustavnopravno dvojbenim pitanjem se čini koja je ustavnopravna pozicija predsjednice Republike ako mandatara ne bude mogla imenovati ni u razumnom roku, a u pogledu njezinih ovlasti da imenuje privremenu nestranačku Vladu i istodobno raspiše prijevremene izbore za Hrvatski sabor.

Naime, koalicija predvođena SDP-om u osobi kandidata za mandatara vlade Zorana Milanovića istaknula je argument da je prethodna pretpostavka za ostvarenje ovih predsjedničinih ovlasti da se konstituira novoizabrani Hrvatski sabor koji bi se zatim sam raspustio.

Krenimo od razmatranja u prilog mišljenja da je ova linija argumentacije pogrešna. Ako Sabor ne bi bio konstituiran, ne može se ni raspustiti, pa stoga ova situacija nije jednaka situaciji raspisivanja redovnih izbora koji se 'održavaju najkasnije 60 dana nakon isteka mandata ili raspuštanja Hrvatskog sabora' (čl. 74. st. 1. Ustava).

Ovo pogotovo ima li se u vidu dikcija čl. 111. st. 2. Ustava prema kojoj ako ni u roku iz st. 1. istoga članka mandatar ne uspije sastaviti vladu ili ako predložena vlada ne dobije povjerenje Hrvatskoga sabora, Predsjednik Republike povjerit će mandat za sastav vlade drugoj osobi. Ovdje valja obratiti pozornost na veznik 'ili'. Dakle, Ustav je predvidio situaciju da prvi mandatar ne uspije ni sastaviti vladu (a to je onda moguće i za drugoga mandatara), pa je otuda moguće zamisliti i situaciju da se ni sabor nije konstituirao kako bi joj izglasao povjerenje. Ova linija argumentacije i u skladu je s načelom efikasnosti i ekonomičnosti, ali nažalost, je li u duhu Ustava?

Ima li predsjednik Republike u ovom slučaju diskrecijsko pravo sam procijeniti kada je politički oportuno raspisati prijevremene izbore ili je ono ograničeno pravnom procedurom konstituiranja i raspuštanja sabora? Ovdje osobito valja naglasiti da legitimitet institucije predsjednika Republike koji proistječe iz općih i neposrednih izbora ne znači da može poduzimati radnje na koje je upitno Ustavom ovlašten.

Legitimitet i širina ovlasti državne institucije nisu nužno međusobno uvjetovani i proporcionalni. Ne bi li ovakvo tumačenje bilo na tragu stavova Carla Schmitta u tumačenju Pruske ustavne krize (1862. - 1866.) između kraljevske vlasti i skupštine oko neizglasavanja proračuna. Kako u ustavu nije postojalo rješenje za situaciju da skupština ne donese proračun, nastalo je Bismarckovo tumačenje da tada kraljevska vlast može slobodno djelovati, a koje je našlo i svoje teorijske zagovornike.

Sada razmotrimo argument tzv. petominutnog Sabora. Prvi prigovor opće javnosti jest povreda načela ekonomičnosti koji je nedvojben. Međutim, bez općih mjesta kako demokracija košta i kako je demokracija procedura pokušajmo sagledati pravnu argumentaciju. Izbori za zastupnike u Hrvatski sabor se održavaju kako bi se izabralo novo predstavničko i zakonodavno tijelo, a zatim iz njegova sastava proizašla vlada kao izvršno tijelo. Ne ulazeći u rasprave gdje se nalazi zbiljska politička moć (što bi nas moglo dovesti do zaključka da ni u jednom od ovih tijela već u briselskoj birokraciji i međunarodnim korporacijama), valja naglasiti da se parlamentarnim izborima bira Hrvatski sabor, a ne vlada. Svaka poduzeta pravna radnja mora imati i svoju pravnu posljedicu. U tom smislu rezultat parlamentarnih izbora jest uvijek izabrani Hrvatski sabor, ali ne nužno i vlada.

Konstituiranje sabora ne mora nužno značiti da će biti formirana vlada, ali vlada ne može biti formirana ako se sabor ne konstituira.

Ako se Hrvatski sabor ne konstituira, Hrvati ne bi konzumirali predstavničku vladavinu u predstavničkoj demokraciji, dakle da 'narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika' (čl. 1. st. 3. Ustava). Kako onda pravno racionalno, objasniti održane izbore? Ako nemaju posljedicu - konstituiranje sabora, je li onda politički narod konzumirao vlast izborom svojih predstavnika? Volju birača izraženu na parlamentarnim izborima može tumačiti samo predstavničko tijelo kojega su ti birači i izabrali.

Istina, u razmatranom slučaju tu vlast bi narod ostvario 'u pet minuta' i uz cijenu nekoliko milijuna kuna, a s druge strane ne postoji pravni mehanizam koji bi izabrane zastupnike prisilio da konstituiraju sabor ako oni to sami ne izvrše. Proizlazi, da su ustavnopravno nužni koraci prema raspisivanju novih parlamentarnih izbora, konstituiranje i raspuštanje Hrvatskog sabora.

Ovaj pravni formalizam u ostvarivanju načela predstavničke demokracije zaista će puno značiti pripadnicima političkog naroda koji žive pred, na ili ispod granice siromaštva

I da, uzgred, ako ste za prvu argumentaciju politički momentum će biti na strani predsjednice Republike, a ako ste za drugu liniju argumentacije politički momentum će biti na strani tehničke vlade. To opet nužno ne znači da ako ste za jednu od argumentacija, da ste i za političku opciju kojoj ona ide u prilog.

U konačnici možda će na ovo pitanje odgovarati i Ustavni sud, premda će pod prividom rješavanja ustavnopravnog pitanja rješavati političko pitanje. Akterima političke igre preostaje ili da ovo pitanje razriješe sami ili da se povinuju tumačenju Ustavnog suda, jednako i oni kojima to tumačenje politički odgovaralo, kao i oni kojima bude na eventualnu političku štetu.

Sve što treba jest da svi odvagnu između načela efikasnosti, ekonomičnosti i vladavine prava.

Jednostavno, zar ne.