Podatak po kojem je člansku iskaznicu HDZ-a, SDP-a, HNS-a, HDSSB-a i Hrvatskih laburista od Nove godine preuzeo 12.971 građanin, analitičarima je paradoksalan sa znanstvenog, ali ne i s praktičnog stajališta.

'Očito se radi o dokazu da se nalazimo u vrlo lošoj situaciji gdje se ljudi učlanjuju u stranke ne zato što vjeruju u neke političke ideje ili vrijednosti, pa ih zajedno s drugima žele promovirati, nego zato što stranačko članstvo vide kao sredstvo ostvarenja nekih svojih partikularnih ciljeva', smatra Berto Šalaj s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu.

Po njemu, ti ciljevi mogu biti posao ili osiguravanje egzistencije, što 'samo po sebi ne mora biti loše' ako se radi o manjem dijelu takvih ljudi. 'Ako većina ulazi u stranke ne iz nekog uvjerenja, već samo da bi ostvarila svoje, čak i kratkoročne ciljeve, a čini mi se da je to na djelu u Hrvatskoj, sve je to zapravo vrlo loše', smatra Šalaj.

Kao politolog uporno ponavlja da je 'politika plemenita aktivnost i rad na zajedničkom dobru', no i ukazuje da se 'u proteklih 20 godina pokazalo da je politika bila poligon za ostvarenje nekih vrlo uskih, sebičnih i partikularnih interesa'.

Brojna učlanjenja u političke stranke nisu začudila Mirka Klarića s Katedre za upravnu znanost Pravnog fakulteta u Splitu. 'Društvo smo poznato po nepotizmu i korupciji, pa učlanjenje osoba u političke stranke možemo gledati kao jedan vid korupcije jer ljudi time sebi žele osigurati određeni posao ili egzistenciju', tvrdi Klarić.

Dodatno pojašnjava korupciju o kojoj priča, pa navodi da se radi o 'legalnom obliku korupcije jer kandidat određene stranke formalno ispunjava sve kriterije kao i drugi prijavljeni', no u prednosti je zbog posjedovanja stranačke iskaznice.

Nije pitanje je li netko sposoban ili nije, nego kojoj stranci pripada. Ista će se stvar sa smjenama direktora, primjerice, dogoditi i kad se vlast promijeni. Nitko neće pitati je li direktor nekog javnog poduzeća dobro radio i u kakvom je stanju tvrtku ostavio, je li se pokazao sposobnim ili ne, nego će se po stranačkom ključu zarotirati ljude. Zato smo tu gdje jesmo', upozorava Klarić.

Smatra i da većina građana 'danas ne ulazi u SDP ili HNS ili HDZ zato što ima neke idealističke razloge, nego da bi ostvarili materijalnu korist'. 'Podatak o velikom broju upisanih članova u HNS ne čudi jer je poznato da su baš oni politička stranka koja, uz onakva ponašanja kakva smo imali od HDZ-a, u najvećoj mjeri predstavlja klijentelističku stranku', kaže Klarić.

Politolog Berto Šalaj logičnim smatra 'preslagivanje unutar HDZ-a', a dolazak najvećeg broja novih članova u tu stranku, jer im je pristupilo više od 4.000 ljudi, vidi kao posljedicu 'logike političkih ciklusa jer dio ljudi očekuje da će HDZ za tri godine ponovno osvojiti vlast, pa će biti u poziciji ponovno dijeliti pozicije i funkcije, omogućiti napredovanje u karijeri i dobivanje posla'.

'Možda sam ciničan, ali doista mi se čini da se najveći broj ljudi učlanjuje u stranke iz tih razloga i da malo mare za političke ideje i politički svjetonazor, odnosno da ih više zanima prostor kroz koji će moći realizirati svoje osobne ciljeve. Dok se stvari ne promijene, članstvo u političkim strankama neće biti rad na nekom zajedničkom ili općem dobru na temelju političkih ideja', poručuje Šalaj.

Psihologinja Mirjana Krizmanić dijeli slično mišljenje uz tvrdnju da su 'oni koji su se upisali u stranke ljudi koji su shvatili da, ako žele bolje živjeti, moraju ući u neku od stranaka koje sve namještaju po svojim zamislima'. Kaže da se u strankama radi po principu 'zovi barba Luku'

'Kad bi jednom moglo zavladati vrijeme da se ljudi namještaju po sposobnosti, znanju i motivaciji, mladi ne bi imali potrebu upisivati se u stranke. Ovako, ne misle da će kroz stranke nešto učiniti za svoju zemlju, nego da će nešto učiniti za sebe i idu u stranke iz koristoljublja', ocjenjuje Krizmanić.

Upravo u traženju uspjeha kroz stranačku pripadnost i vidi jedan od najvećih problema hrvatskog društva jer tvrdi da (i) zbog toga 'mladi ljudi odlaze van'.

'Stalno tvrdim – mladi ljudi bi se i strpjeli i ne bi odlazili van kad bi znali da će radno mjesto dobiti zahvaljujući znanju, sposobnosti i motivaciji. Kad vide kako se sve namješta, odlaze. To je najgori gubitak za ovu zemlju jer uvijek odlaze sposobniji, odvažniji, motiviraniji... Strašno', zaključno poručuje Mirjana Krizmanić.