U te dvije rečenice vukovarski gradonačelnik Željko Sabo sublimirat će odnos središnje državne vlasti prema gradu heroju u koji se svi zaklinju, ali i koji pohode tek u rijetkim prilikama – poneki samo 18. studenoga, na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. Najčešće to i jest zamjerka političkom vrhu države koja se šalje iz Vukovara, jer stanje u tom gradu, 19 godina nakon okončanja tromjesečne opsade, smrti i razaranja nimalo nije blistava.

Pomaka ima, vidljivi su na svakom koraku, ali tek u obnovi stambenog fonda, infrastrukture, prometnica, pa i oporavku gospodarstva. Kad je životni standard u pitanju, stvari baš i nisu baš tako sjajne – još uvijek je bez posla 2.847 Vukovaraca, njih je najmanje 620 u evidenciji Caritasa, plaće su za četvrtinu manje od državnog prosjeka, a Vukovar je na neslavnom drugom mjestu, odmah iza Pule, po cijeni potrošačke košarice, koja se uzima kao mjerilo skupoće pojedinoga grada.

Kako preživjeti u Vukovaru?

'Vukovar je definitivno skup grad. Na tržnici vrlo rijetko kupujemo, tek kad nam zatreba nešto svježe. Iz samoposluge ne izađemo, a da ne potrošimo najmanje 100 kuna za ručak za našu malu obitelj', ispričat će Vukovarka Marina, majka dvogodišnje djevojčice. Odnedavno je nezaposlena, pa je plaća supruga Gorana jedini izvor prihoda u obitelji. Mnoge stvari su im sada postale luksuz. 'Kad platimo režije, nabavimo sve što treba za dijete, nerijetko se moramo obratiti roditeljima za pomoć. Ako i tada nedostaje novca, moram raditi u fušu i tako dodatno zaraditi', ukazuje Goran.

Obitelj Kovač dijeli sličnu sudbinu. Dok Ivan radi u jednom građevinskom poduzeću, vjerujući kako će gazda i nadalje dobivati dobre poslove koji jamče i sigurne prihode, supruga Jasna brine za dvoje male djece. Nedavno su dobili i stan, pa u kućnom budžetu ostane 100 eura više, koliko su dosada plaćali najamninu. 'Iako nije sramota biti siromašan, bar ne moramo pred vrata Caritasa. Znamo da mnogi tamo idu, ali ni od njih češće nema pomoći nego što je ima', upozorava Jasna.

Upravo je apel iz Caritasa, uz onaj koji se nedavno čuo i iz vukovarskog Crvenoga križa, još jednom ukazao na tešku situaciju u Vukovaru. Doduše, redova pred Caritasom više nema iz vrlo jednostavnog razloga – skladište vukovarskih humanitaraca je prazno. 'Ljudi traže hranu, stvari za kućnu higijenu, a najčešće novac ili drva za ogrjev. Nemamo ništa od toga, pa im pokazujemo samo prazno skladište', žali se fra Vjenceslav Janjić, ravnatelj Caritasa vukovarskog dekanata. Po njegovu mišljenju, glavni uzrok osiromašenja Vukovaraca je nedostatak posla ili bilo kakvih izvora sredstava za život.

U Crvenom križu otišli su korak dalje, ustvrdivši kako je 'u Vukovaru stanje kritično', uz napomenu kako se i njima ljudi obraćaju za pomoć u novcu, hrani ili drvima za ogrjev. 'Nemojte me pitati zašto siječem stabla po vukovarskim ruševinama. Zar bih to radio da imam novca kupiti drva? Nemamo posla ni ja ni žena, pa se moram snalaziti i ovako', ukazuje Vukovarac koji je zahtijevao anonimnost, čak i zamolio da mu se zamagli lice kod fotografiranja, jer se boji da bi ga zbog krađe drva mogli prijaviti policiji.

Osim u državnoj upravi, lokalnim vlastima, zdravstvenim i školskim ustanovama, Vukovarci uglavnom rade u građevinskim poduzećima, trgovinama i kafićima te tvrtkama koje su otvorene u Podunavskoj slobodnoj zoni, odnosno Poduzetničkoj zoni Priljevo. Borovo zapošljava manje od 1.000 radnika, baš kao i VUPIK. Plaće su više-manje na razini zakonskog minimalca, poneki zarade do 3.000 kuna, no preko toga iznosa tek rijetki. Oni na državnom i lokalnim proračunima su, naravno, iznimka. Procjenjuje se da posao ima oko 11.000 Vukovaraca, dok njih oko 6.000 ima različite oblike mirovine.

Od prijeratnih 46.543 stanovnika, na popisu iz 2001. bilo je 31.670 žitelja, no stvarno stanje vjerojatno ne prelazi brojku od 25.000 Vukovaraca. Po podacima Ministarstva regionalnog razvoja u Vukovar se vratilo 12.560 povratnika, odnosno 56,9 posto od 22.156 Vukovaraca prognanih '91. godine. Ostali se vjerojatno neće ili ne žele vratiti u svoj grad. Obnovljeno je 4.600 stanova i 5.100 obiteljskih kuća, za što je država izdvojila 1,7 milijardi kuna. Proces obnove trebao bi završiti iduće godine, dva desetljeća nakon razornog rata.