Dovoljno je prisjetiti se slučaja kardiokirurga Ognjena Šimića iz Rijeke, koji je bio uhapšen u jesen 2006, pa zatim hapšenje triju potpredsjednika Hrvatskog fonda za privatizaciju (policijska akcija je vođena pod kodnim nazivom Maestro) u svibnju 2007. i najzad velika antikorupcijska akcija na Zagrebačkom sveučilištu (poznata pod nazivom Index) koja je započela u rujnu 2008. i koja je obuhvatila preko 70 aktera (u međuvremenu su započela dva sudska procesa članovima te grupe).

Sve tri ove antikorupcijske akcije bile su poduzete u trenutku kada je Europska unija izricala kritike hrvatskim vlastima u smislu nedovoljne borbe protiv korupcije. Izvođenjem ovih akcija uz bombastično medijsko praćenje, imalo je za svrhu pokazati kako se hrvatska vlada ipak djelotvorno bori protiv korupcije.

Do danas je samo slučaj riječkog kardiokirurga Ognjena Šimića sudski procesuiran i rezultirao je, po mome mišljenju, primjerenom presudom od devet godina zatvora. Zanimljivo da je presudu izreklo sudačko vijeće kojemu je predsjedavala sutkinja Ika Šarić koja je već ranije postala poznata po presudama generalu Norcu i nekim drugim slučajevima. I kada je izgledalo da su i naši suci shvatili da je korupcija ozbiljan i izrazito štetan društveni problem i da vinovnike takvih čina treba primjereno kažnjavati dogodio se pravosudni skandal. Naime, neposredno nakon izricanja presude doktor Šimić je pobjegao u Bosnu i Hercegovinu i budući je imao dvojno državljanstvo, time zapravo izbjegao izdržavanje zatvorske kazne. To mu je omogućeno time što prema važećem zakonodavstvu Bosne i Hercegovine ona nije obvezna izručiti svoje državljane drugim državama u kojima su kazneno gonjeni ili već osuđeni na kaznu zatvora.

Ostalo je nejasno tko je kriv za propust koji je Šimiću omogućio bijeg u susjednu državu. U zraku je ostala visjeti sumnja da mu je hrvatska vlast prešutno omogućila taj bijeg.

U svakom slučaju, Šimićev bijeg mogao je u očima vodećih ljudi Europske unije stvoriti osjećaj da hrvatska vlada nije dovoljno uporna u borbi protiv korupcije te da povremene antikorupcijske akcije poduzima više zbog Europe negoli zbog svijesti da je prevelika proširenost korupcije u hrvatskom društvu doista veliki problem.

Posljednjih petnaestak dana USKOK, policija i sudovi vrlo su aktivni u razotkrivanju novih slučajeva korupcije u raznim područjima društvenog života. Najprije je otkriven slučaj 'trgovanja' s fiktivnim dozvolama za upravljanje jahtama u koji su bila uključena dva zaposlenika u Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture, zatim je otkrivena skupina još neidentificiranih djelatnika policije, carine i državnog odvjetništva u Istri koji su činili korupcijsku mrežu kontroverznog poduzetnika Dražena Golemovića. On je zadnjih nekoliko godina za prodaju izgradio više desetaka luksuznih vila u okolici Poreča u sklopu projekta Istra Rustica.

Hoće li izuzeta dokumentacija potvrditi sumnje u malverzacije pri financiranju i ostvarenju tog projekta, tek će se vidjeti. Istovremeno je u Koprivnici otkriven slučaj 'trgovanja' fiktivnim vozačkim dozvolama. Tu se radilo o sprezi vlasnika jedne privatne auto-škole, ispitivačima i polaznicima auto-škole koji su davali određene sume novca da bi dobili vozačke dozvole bez pokazanog znanja. U ovaj niz hapšenja može se ubrojiti i zahtjev za hapšenje Blaža Petrovića zbog sumnje da je fiktivnim pravnim poslovima pribavio imovinsku korist od 9,6 milijuna kuna te da je od rujna 2003. do lipnja 2004. osmislio i realizirao više pravnih poslova s više fizičkih i pravnih poslova.

Zasigurno nije slučajno da su ovi slučajevi objelodanjeni upravo u ovo vrijeme. Lokalni izbori se održavaju za devet dana, a zadnjih petnaestak dana hrvatsku društvenu i političku scenu obilježava 'studentska pobuna' kao i najava štrajka zaposlenih u javnim službama koji će trajati od 13. do 16. svibnja 2009, dakle, takorekuć do održavanja lokalnih izbora. Snažna USKOK-ova antikorupcijska aktivnost upravo u ovome trenutku može se shvatiti kao protuteža ovim 'crnim vijestima' pred same izbore.

Međutim, čak i ako prihvatimo stav da se hrvatska vlada napokon počela ozbiljnije baviti problemom korupcije, iznenađuje činjenica da se raširenost korupcije zapravo ne smanjuje. Naime, s pravom možemo pretpostaviti da se, pored otkrivenih slučajeva koje smo spomenuli u ovome tekstu, dogodio i događa niz drugih slučajeva koji možda nikada neće biti otkriveni i procesuirani. I to sve usuprot javno proklamiranoj politici borbe protiv korupcije koja vremenski traje već više od sedam-osam godina.

Treba podsjetiti da su još za vrijeme koalicijske vlade Ivice Račana doneseni prvi zakonski propisi, po ugledu na zakonodavstvo Europske Unije, koji su trebali doprinijeti uspješnijoj borbi protiv korupcije (tu se može spomenuti donošenje Zakona o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala, Zakona o sukobu interesa, Zakona o pravu na dostupnost informacija...). U skladu s tim zakonima, osnovano je nekoliko institucija i tijela (USKOK, saborsko Povjerenstvo za ispitivanje sukoba interesa, Nacionalni savjet za praćenje provedbe Akcijskog plana za borbu protiv korupcije...) specijaliziranih za borbu protiv korupcije. Pored svega, kroz ovo vrijeme bilo je donijeto nekoliko akcijskih planova za borbu protiv korupcije.

Postavlja se pitanje kakvi su i koliki učinci te razglašene borbe protiv korupcije koja je načelno imala značenje nacionalnog prioriteta. Nažalost, može se zaključiti da su ti učinci vrlo mali. Razlozi tome su višestruki. Ovdje ću navesti samo neke najznačajnije:

1. u prosječnoj svijesti građana pitanje borbe protiv korupcije shvaćeno je kao nešto što se njih ne tiče; na verbalnom nivou oni su veliki protivnici korupcije, nepotizma i sličnih aktivnosti, a u konkretnom ponašanju dobrano 'su utopljeni' u takve aktivnosti;

2. veliki broj zaposlenih u tijelima državne i lokalne uprave (carina, policija, pravosuđe...) koruptivno ponašanje ne doživljava kao nešto nedozvoljeno i nespojivo s poslovima koje oni obavljaju;

3. nespremnost Vlade da ozbiljne sumnje u korumpiranost svojih članova istraži i sankcionira. Najnoviji primjer je ponašanje saborskih zastupnika HDZ-a koji su članovi posebno formiranog povjerenstva za ispitivanje ponašanja i eventualne odgovornosti bivšeg ministra obrane Berislava Rončevića pri kupnji vojnih kamiona za potrebe Hrvatske vojske (predsjednik tog povjerenstva je saborski zastupnik SDP-a Nenad Stazić). Saborski zastupnici HDZ-a (Andrija Hebrang, Krunoslav Markovinović, Krešimir Ćosić...) na svaki način nastoje opstruirati rad spomenutog povjerenstva da to njihovo nastojanje nikako nije moguće povezati s načelno izraženom Vladinom i HDZ-ovom voljom za borbu protiv korupcije u hrvatskom društvu.