Kolinda Grabar Kitarović bila je za nijansu previše euforična, kao da i sama nije očekivala da će se tako blizu primaknuti Ivi Josipoviću. Ivo Josipović pak nije uspio sakriti razočarenje, očekivanje da će jače odmaknuti Kolindi Grabar Kitarović. Ali oboje, svatko na svoj način, pokazali su nam već u svojim prvim obraćanjima biračima u noći proglašenja prvog izbornog kruga da se ukapaju u svoje stranačke rovove: Grabar Kitarović je pozivala sve da ne daju glas 'njegovima', 'nesposobnima', a on da ne daju glas 'njezinima' – nepoštenima.

Predsjednički izbori u svom drugom krugu postaju opet goli fajt dvaju stranačkih blokova, svojevrsni predparlamentarni izbori, preslagivanje ili učvršćivanje pozicija za parlamentarne izbore. Gotovo mehanički i jedni i drugi zazivaju ove preostale glasače iz prvog kruga da se u drugom daju zbrojiti na njihovu hrpicu. Sve su to ljudi kojima je dosta ovoga do sada, pa je prirodno da se priključe nama – zbrajala je Grabar Kitarović. Josipoviću se pak činilo da su to 'nezadovoljni mladi ljudi', a oni bi se isto tako mogli lijepo zbrojiti k njemu.

Plus, minus, gotovo, izgleda da se nadaju i jedni i drugi. Ali zadatak će biti nesumnjivo mnogo teži. Za razliku od njih, Josipovića i Grabar Kitarović, koji su ubrali svoje rekorde u gradovima i županijama u kojima se to uglavnom i očekivalo, pa se i tu već vidi gotovo matematički precizna podijeljenost – Ivan Vilibor Sinčić je postigao po cjelini Hrvatske (osim dijaspore) gotovo ujednačen rezultat. Respektabilnih gotovo 17 posto u prosjeku, ponegdje i 20 posto. Moćan postotak za kandidata čije ime mnogi glasači nisu niti čuli do prije mjesec dana.

Pa koja je to sila izrasla po Hrvatskoj i što je to zapravo? Tko su svi ti ljudi kojima je bilo dovoljno dva-tri tjedna Ivana Vilibora Sinčića da zbog njega potegnu ove olujne nedjelje na glasačka mjesta i zaokruže broj 4?

Za ministricu Milanku Opačić Ivan Vilibor Sinčić jest nekakva šarena laža, a za Milanovića je on nešto kao Boris Mikšić. Iz HDZ-a nije bilo tako posprdnih izjava javno pred mikrofonima, ali tko zna što izgovaraju kad mikrofona nema. Ili su oni ipak nešto naučili na slučaju Milana Kujundžića, koji je na svojoj koži osjetio što se događa kad pred kamerama podigneš glas i kreneš podbadati Ivana Vilibora, njegove godine studiranja, njegovu mladost ili političko neiskustvo.

Ivan Vilibor Sinčić je uoči prvog kruga predsjedničkih izbora iznenada iskočio kao svojevrsna sistemska greška: u svim mogućim križaljkama tko kome gravitira i tko kome uzima birače, kada su se neslužbeno već zavrtile verzije o otkazivanjima kandidata koji neće remetiti planove 'velikim' kandidatima, uz sumnje da su iz stožera 'velikih' malo i pripomogli tim otkazivanjima, on je stršio kao kandidat van grupacija, a uspio je skupiti potpise.

Stršao je i u kampanji i u svim sučeljavanjima. Bio je drugačiji. Nekima čudan, drugima zabrinjavajuće ležeran u interpretaciji predsjedničkih ovlasti, gotovo opasan, trećima – radosno jednostavan, zabavan ili pozitivan. Svima je bilo jasno da je on ne-sdp i ne-hdz. On je bio nešto treće. Kao što je Holy svojedobno donijela predskazanje mogućeg trećeg, ali izraslog iz SDP-a, on je bio 'treće' posve neovisno o jednoj ili drugoj dominantnoj stranačkoj formaciji. Možda je upravo zbog njegove iznenadne snage Holy počela negdje upola predsjedničke utrke malo više inzistirati na odvajanju od SDP-a i tvrditi da su posve neosnovane tvrdnje da je već unaprijed potpisala pakt sa SDP-om. Možda je gledajući Sinčića Holy doista spoznala da je ORaH mogao ponuditi kandidata broj 4.

Sinčić je u ovoj predsjedničkoj kampanji zapravo postao simbol hrvatske žudnje za nečim novim u politici, za jednostavnošću, za odlučnošću. Postao je hrvatska maštarija o post-HDZ-SDP dobu. Zato se ne može ni lako niti olako definirati tko je sve glasao za Ivana Vilibora Sinčića. Nesumnjivo aktivisti Živog zida, ljudi pod ovrhama, s minusima na bankovnim računima, mnogi od onih koji mjesecima ne primaju plaću, nesretni i bijesni, depresivni i beznadežni, ali i oni koji su iz bilo kojih razloga željeli kazniti oba bloka, velike stranke i njihove lidere. Oni kojima je zlo od hrvatskog predvidljivog stranačkog sitnog veza.

Stoga je on postao i kandidat onih koji bi možda na glasačkom listiću nadopisati broj 5. i istaknuli kao kandidata Han Sola ili Sponge Boba.
Raspršenost glasača po svim regijama svjedoči o snazi izrasloj van podjela na konzervativnije i liberalnije krajeve, a možda i na snagu van podjela partizani-ustaše.

Evo vam na Ivana Vilibora Sinčića! Za jedne je to bio krik, gotovo destruktivan. Za druge šala. Ali sve skupa povezuje: strah od budućnosti u Hrvatskoj i nepovjerenje u lidere vodećih političkih stranaka.

Ta masa, ta sila svih tih postotaka u svim hrvatskim županijama koje je dobio Ivan Vilibor Sinčić sigurno su za njega i Živi zid veliki izazov, da se pokušaju oblikovati kao politička stranka za parlamentarne izbore. Ali ni on ne treba odmah graditi iluzije da su ga svi ti ljudi koji su ga zaokružili prihvatili kao gotovog političkog lidera.

Za mnoge od njih njegovo je ime bilo sredstvo za probijanje, za vidljivost. Utoliko je projekt uspio. Ivan Vilibor Sinčić je pokazao u cjelini Hrvatske masu nezadovoljnih, ljutih, neopredijeljenih.

Ministrica Opačić stoga se opako vara kada Ivana Vilibora Sinčića smatra šarenom lažom. On je samo predvodnik, glas onih koji su hrvatska stvarnost, glas uzbibale masa nezadovoljnih. To nisu glasači koje će lako u ova dva tjedna drugog kruga predsjedničke kampanje sebi pribrojiti Ivo Josipović ili Kolinda Grabar Kitarović. To nisu glasači koje će lako omagijati rečenice koje će spin doktori prepisati iz priručnika.

Najveća vrijednost prvog kruga ovih predsjedničkih izbora jest egzaktno, brojčano dokazivanje SDP-u i HDZ-u i cjelokupnoj hrvatskoj javnosti da masa ozbiljno nezadovoljnih narasta toliko brzo da trebaju brze odgovore. Dubinski griješi ministrica Milanka Opačić kad se sprda sa Sinčićevom željom za brzim popravcima. Ona ne razumije da masa onih koji ne mogu čekati buja tako brzo da rješenja moraju biti brza.