Strast prema životu, ljubav prema tradiciji i kulturnom nasljeđu kraja iz kojeg dolaze, povezali su Neru i Fridu Kahlo u predivan i inovativan projekt FreeDA, koji ovih dana iz metropole seli na Makarsku rivijeru. Detalji u postu!
MK: Idemo korak po korak, baš kako korača i vaš projekt. Kažem vaš jer nisi sama u njemu. Baš kako i treba biti da bi jedan projekt mogao biti uspješan, a sve mi nekako miriše na to da FreeDA pretendira ka tome. Ukratko nam objasni, laičkim riječnikom, bez puno filozofije, što je FreeDA
Nera: Pridjev multiartistički najbolje jednom riječju opisuje projekt FreeDA jer spaja različite kompatibilne, manje projekte (kazališnu predstavu, izložbu i dokumentarni film) pod nazivnikom slobode umjetničkog stvaralaštva, Free-DA!
MK: Iako vizualni identitet projekta na trenutke podsjeća na Fridu Kahlo, a ruku na srce, i ti neodoljivo sličiš poznatoj umjetnici, ne bavite se Fridinom biografijom. Ipak, njezin lik i djelo poslužili su vam kao poligon za nastanak projekta.
Nera: Krenula sam se baviti njezinim likom i djelom jer me njezina stvaralačka i životna snaga, u vrlo ograničenim okolonostima, jednostavno fascinirala. Općenito me oduševljavaju ljudi koji, nakon silnih nedaća, uspijevaju pronaći razlog za osmijeh i snagu za životom. Njezin nacionalni ponos naveo me na mnoga auto-propitivanja. Rekla bih da umjetnici imaju sreće jer se tijekom svog rada svakodnevno suočavaju sami sa sobom. Međutim, samo oni koji iskreno, do kraja 'zagrabe', dobivaju i poneke odgovore. Frida Kahlo je svaki put strugala dno svoje posude i zato nije imala niti jednog motiva truditi se biti drugačijom nego jest. Nakon svih mojih iskustava, to je jedino što me zanima kako u umjetničkom, tako i u privatnom životu. Ljudska bol je iskustvo koje svi dijelimo bez obzira u kojem obliku i iz kojih posuda dolazi, a istina često nosi njezino lice. I tako smo se moja kolegica i prijateljica Mia Biondić upustile u jedan malo duži i složeniji 'razgovor' koji nas je doveo do današnjeg dana.
MK: Što tebe kao glavnu i jedinu protagonisticu predstave povezuje s najpoznatijom Meksikankom na svijetu?
Nera: Haha! Pa dođite vidjeti predstavu! Doduše, tebe sam Petra vidjela u Velvetu, pa tu mislim na našu buduću publiku. Ja bih to sročila u nekoliko riječi:
Strast, bol, nepravda.
MK: Koliko je tebe ova monodrama uspjela suočiti sa samom sobom?
Nera: To je duga duga cesta, ali prvi kilometri su prijeđeni na vrijeme, srećom. Najtužnija mi je spoznaja da postoje ljudi koji su stariji od npr. nas dvije i uopće ne razumiju o čemu pričamo. Rad i proces nastajanja predstave (filma) za glumca zna biti jako bolan, naročito ako se radi o autorskom projektu i ukoliko niste sami, važno je da oko sebe imate ljude koji razumiju kroz što prolazite i koji vam pružaju oslonac. Meni su to bili moj tim, prvenstveno Mia jer je sa mnom stvorila našu, kako je zovemo, bebu. Bez obzira što sam u vezi, posljednjih godina sam provela mnogo vremena sama i iskreno si postavljala brojna pitanja. To je bio moj prvi korak suočavanja sa samom sobom. Drugi dio bio je dijeljenje nekih od odgovora s bliskim ljudima, a treći s potpunim neznancima kroz smijeh i suze. Brojni su koraci još preda mnom, no sretna sam da sam tu gdje jesam. To je bol, al' jedina ona koja na kraju oslobađa. Svatko ima svoje korake.
MK: Dolaziš iz malog dalmatinskog grada Makarske, baš kao što Frida dolazi iz Coyocoana, malog predjela velegrada Meksika. Koje su to vrline/mane kojima te, mala sredina u kojoj si odrasla, obilježila?
Nera: Svi svakoga znaju, tako da i svi sve znaju. To je nešto što je neizbježno u manjim sredinama. Mene su moji roditelji odgajali da budem pristojna do te mjere da je to često bilo najbitnije, a ja se danas s tim ne slažem. Čovjek postaje slobodan svojom odlukom, nepristajanjem i otporom rekao bi M.Selimović. E s tim bih se složila. Čitala sam jednu divnu knjigu po kojoj je 'posluh' osmi grijeh i s tim bih se također dala složiti. Ako misliš drugačije od okoline to ne znači nužno da nisi u pravu. Upravo suprotno. U mom slučaju danas mogu reći da je potkrijepljeno i dokazom.
MK: Djetinjstvo Fride Kahlo je bilo poprilično traumatično, kakvo je bilo tvoje?
Nera: Idilično, da bih riječ rekla! Ne bih ga mijenjala, eventualno bih ga malo još bojala. Voljela bih kad bi moje dijete moglo odrastati u takvoj sredini. Dan danas me prožmu trnci kada se sjetim kako sam se znala osjećati prije izlaska na ulicu gdje smo se sastajali, igrali, skrivali i sl. Ne znam što će naša djeca prepričavati svojoj djeci.
MK: Kakvo si dijete bila? Imaš li nam ispričati neku zanimljivu anegdotu?
Nera: Hahaha! Otvarala sam tuđe frižidere! Bez pardona! Uvijek mi je bilo ljepše jesti kod drugog nego doma. A moja mama oduvijek izvrsno kuha. Bila sam hiperaktivna i vesela. Bilo me je svugdje. Toliko puta si prizovem te, rekla bih, dane 'bez mozga'. Čista idila! Kad se samo sjetim kako sam se veselila najobičnijim serijama poput Beverly Hills-a i Melrose Place-a! Vrištala bih ispred ekrana pa bi me mama smirivala.
MK: Je li bio trnovit taj put do velikog grada i njegovog 'priznanja'? S kojim si se predrasudama morala boriti?
Nera: Za mene jest. Čim bih progovorila, smjestili bi me u neku kategoriju u svojoj glavi. Zato mi gluma na početku nije ni padala na pamet. Mislila sam da to nije za nas 'odozdo'. Al' kako sam oduvijek borac koji sluša taj neki svoj unutarnji glas, nisam se dala smesti. 'Bolje ikad nego nikad!', rekla sam si. I svaka moja odluka, bilo da je vezano za glazbu, ples ili glumu, pokazala se ispravnom. Najveći uspjeh bio mi je prva godina ekonomije. Nisam mogla vjerovati da sam sve savladala iz prve. Imala sam neki glupi strah da će mi biti teže jer dolazim iz manjeg mjesta. Bila sam uvjerena kako ovi iz većeg grada imaju bolje predznanje. Hahaha!
MK: Je li ti kad došlo da odustaneš od svega?
Nera: Pa nikada nije baš od svega. Često si postavljam pitanja koja je krajnja svrha mog truda i dobivam dvosmislene odgovore pa onda prestanem razmišljati. Poželjela sam nekada biti samo majka, žena i domaćica, al' naravno, to je ostala samo kratkotrajna želja. Moj karakter se ne bi mogao složiti s tim.
MK: U predstavi se dosta referiraš na 'zatucanost' malog mjesta. Koliko su se stvari u makarskom priobalju promijenile (i u kojem smjeru) otkada si se odselila?
Nera: Naravno da se stvari mijenjaju, ali nekad mi se čini na gore. Ne bih se tu refereirala na kulturna događanja i uzdizanja pojedinog mjesta, već na vječito 'bavljenje tuđim životima'. To je nešto što me uvijek iznova šokira. To je ostalo ama baš isto!
Fotografije objavljene u prilogu Večernjeg lista - Diva, make up: Petra Sever, hair: Darijo Šuta - GTsalon Zagreb, photo & styling: Doris Fatur
MK: Još iz talent show-a te pamtimo kao vrlo talentiranu i strastvenu osobu, oni koji prate teatar također, no upravo u projektu FreeDA, utkala si svu svoju strast i znanje. Čini mi se kao da je upravo ovaj tvoj životni projekt trenutačno. Jesam li u pravu?
Nera: Zasada jest! Osjećam to cijelim svojim bićem! Želim ovu predstavu igrati cijeli svoj život, tako da dobije svoje bore. Osjećala sam se dovoljno snažno i zrelo krenuvši u ovu priču, a moji prijatelji i suradnici su to osjetili i dali mojim krilima vjetar. Cijeli život ću to pamtiti! Imati uza se glumicu koja te vodi dok si ti na sceni apsolutno je viša razina komunikacije i volim se ponosno pohvaliti time. Svi imamo svoje interese i to je normalno i prirodno. Jedini je problem kad oni nadilaze one opće, a ja tada to povezujem s obiješću koja se u današnja vremena roji.