Kako će se članstvo u Europskoj uniji odraziti na odnose Zagreba i Moskve? Zašto se kulturna bliskost i dobri međuljudski odnosi Hrvatske i Rusije ne odražavaju i u ekonomskoj suradnji? Zašto Hrvatska nije u stanju privlačiti ruske investicije poput drugih zemalja bivše Jugoslavije i zašto se sve teže probija na atraktivno rusko tržište? Jesu li proturežimski prosvjedi u Rusiji opasni za stabilnost te euroazijske velesile?
Odgovore na ova i druga pitanja pokušali smo dobiti od veleposlanika Ruske Federacije u Hrvatskoj, Roberta Vartanoviča Markarjana. Taj izuzetno iskusni, 62-godišnji Armenac iz Bakua 90-ih je bio bliski suradnik ruskog premijera Jevgenija Primakova. U drugoj polovici 90-ih vodio je njegov premijerski ured, a Biografia.ru piše da je prije toga bio i Primakovljev pomoćnik u Obavještajnoj službi za inozemstvo (SVR) te da ima čin general-majora. Prije dolaska u Hrvatsku, Markarjan je osam godina bio ambasador u Siriji, jednoj od ključnih ruskih saveznica na Bliskom istoku.Stručnjak je za zemlje Azije i Afrike te doktor povijesnih znanosti koji govori engleski i arapski jezik.U Hrvatskoj radi od 2009. godine.
Rusija na to gleda normalno. To je integracijski proces koji se može mirno promatrati. Tim više što je u slučaju Hrvatske riječ o prijateljskoj zemlji prema kojoj se odnosimo sa simpatijama i poštovanjem. Zbog toga imamo i razumijevanja za stremljenja Hrvatske da postane dijelom Europske unije, pogotovo jer među političkim strankama u Hrvatskoj postoji konsenzus o tom cilju. Zato želimo Hrvatskoj uspjeh.
Jedino važno pitanje u bilateralnim odnosima Zagreba i Moskve jest kako minimizirati moguću štetu koja će nastati članstvom Hrvatske u EU-u. Predlažemo provesti svojevrsnu inventarizaciju odnosa: svih naših sporazuma i pravnih osnova, pogotovo u sferi ekonomije, kako bismo ih prilagodili budućem članstvu.
Druga važna stavka je turizam. Posljednjih godina povećao se broj ruskih građana koji dolaze u Hrvatsku na odmor (lani ih je bilo preko 200 tisuća). No sve to postalo je moguće uvelike zahvaljujući tome što je Zagreb ukinuo vizni režim za ruske građane tijekom turističke sezone. Rečeno mi je da će se takva praksa nastaviti i ove godine, no već 2013. Hrvatska će kao država EU-a biti lišena te pogodnosti. Ruski gosti poželjni su u Hrvatskoj jer se vole i dobro odmoriti i potrošiti novac, a istovremeno se dobro slažu s domaćinima zbog sličnog mentaliteta - na kraju krajeva i zajedničkih slavenskih korijena i jezika koji neosporno zbližavaju. Stoga smo uvjereni da će u budućnosti Hrvatska biti u onoj grupi članica EU-a koje će se aktivno zalagati za ukidanje viznog režima između Rusije i Europske unije.
I Rusija je danas inicijator novih integracija postsovjetskih država kroz Carinsku uniju i vojni savez CSTO. Jezgrom te nove integracije obično se smatraju još Kazahstan i Bjelorusija. Je li riječ o restauraciji sovjetskog imperija, kako neki tvrde, ili bi ta tvorevina bila sličnija Europskoj uniji?
Rusija jest inicijator ujedinjenja bivših sovjetskih republika – prvo kroz zonu slobodne trgovine i carinsku uniju, a u perspektivi kroz Euroazijsku uniju. Tvrdnje da je riječ o obnavljanju sovjetskog imperija naprosto su smiješne. Neka ostanu na savjesti onih koji ih šire.
Primjer Europske unije koristan je za nas. Izučavat ćemo europska iskustva, uključujući i pogreške jer, u svakom slučaju, jasno je da je u suvremenom svijetu neophodno stvarati nadnacionalne strukture. Praksa će pokazati gdje su razlike, a gdje sličnosti s Europskom unijom.
U domaćim medijima nedavno su se pojavile informacije o skorom susretu premijera Milanovića s nekime iz ruskog vrha – nije jasno bi li to trebao biti premijer Vladimir Putin ili predsjednik Dmitirj Medvedjev, s obzirom na to da bi nakon skorih izbora njih dvojica trebala zamijeniti fotelje…
Nemam informacije da bi se takav sastanak mogao dogoditi u najbližoj budućnosti - premda su za razvoj bilateralnih odnosa takvi događaji neosporno važni. No tu postoje dva faktora: kao prvo, zgusnuti unutarnjopolitički raspored u Rusiji: u ožujku nas očekuju izbori za predsjednika, a inauguracija novog državnog čelnika predviđena je tek za svibanj, kao i formiranje nove vlade.
Drugi faktor je što bi pred susrete na visokoj razini trebalo pripremiti i neke važne strateške dokumente koje bi čelnici vlada na takvom susretu mogli potpisati. A tako nešto danas ne postoji u odnosima službene Moskve i Zagreba. No susret će se sigurno dogoditi, a termin će odrediti stupanj budućeg razvoja naših odnosa.
Koji strateški dogovori su osobito zanimljivi Rusiji?
Ako gledamo naše ekonomske odnose, vrlo važan dokument je potpisivanje Međuvladinog dogovora o uzajamnoj zaštiti i poticanju investicija. Već dugo traju pregovori, no dokument još nije potpisan, u velikoj mjeri i zato što se Hrvatska kod svih akata takve vrste ravna prema praksi, instrukcijama i pozicijama Europske unije. A u Bruxellesu, koliko shvaćam, kriteriji još uvijek nisu dovoljno jasni. Eto, takav jedan dokument značio bi ozbiljan napredak u razvoju gospodarskih odnosa - osobito ako bi bio praćen nekim značajnim zajedničkim projektom kojeg bi onda potpisima mogli ovjeriti premijeri dviju država.
U domaćoj javnosti postoji podatak o svega 70 milijuna eura ruskih investicija u Hrvatskoj, što je najmanje u regiji. Nasuprot tome, na teritoriju cijele Europe govori se o čak 80 milijardi eura ulaganja. Istovremeno, stručnjaci već godinama upozoravaju da hrvatske kompanije gube svoje pozicije na ruskom tržištu. Što je prepreka razvoju ekonomskih odnosa između Hrvatske i Rusije?
Ne želim stvarati dojam da na polju naše ekonomske suradnje ništa ne valja. Jer nije tako, čak ni u uvjetima globalne financijske krize. U posljednje tri godine Hrvatska i Rusija drže razinu od oko 1,5 milijardi eura eura robne razmjene. Rusija je po tome treći vanjsko-trgovinski partner Hrvatske, iza Italije i Njemačke. No, slažem se da su potencijali mnogo veći od onog što imamo u stvarnosti. Vi ste naveli 70 milijuna eura ruskih investicija; prema našim saznanjima, riječ o oko 150 milijuna eura. Odgovor na vaše pitanje razdvojio bih na dva dijela. Prvo bih komentirao čimbenike koji smetaju ruskim kompanijama u Hrvatskoj, a zatim ću prepreke koje hrvatska poduzeća nalaze na ruskom tržištu. U oba slučaja postoje objektivni i subjektivni razlozi. Što se tiče objektivnih - svi se slažu da u Hrvatskoj ne postoji osobito privlačna investicijska klima. Strane kompanije imaju velike probleme. Pritom ne govorim samo o ruskim kompanijama.
Možete li precizirati kakve probleme imaju ruske kompanije?
Svaka firma mora proći vrlo težak proces da bi stekla sve dozvole za aktivno poslovanje. Osim administrativnih barijera, nema jasne razdiobe ovlasti između centralnih i lokalnih organa vlasti. To je objektivni razlog, no postoji i subjektivni. Naime, mnoge ruske kompanije stječu vrlo snažan dojam da su u Hrvatskoj neželjeni gosti. Poznat vam je veličanstveni projekt integracije naftovoda u Družbu Adria. Bio je apsolutno povoljan za Hrvatsku. Zašto je propao? Zato što na hrvatskoj strani nije bilo želje da ga se realizira.
Znate i da odavno postoje neriješeni problemi s ruskim ulaganjima u turističkom sektoru: Mljet, Krk... Znate da je 2007. godine jedna od najvećih ruskih metalurških kompanija, Mečelj, pokušala sudjelovati u privatizaciji Željezare Split. Naši biznismeni smatraju da je ruska ponuda bila najbolja od svih, po svim pokazateljima. No, zbog nekih političkih prosudbi, na tenderu je pobijedila druga kompanija (poljski Zlomrex, koji se nakon dvije godine povukao ostavivši iza sebe nova dugovanja, op. M. S.).
Navest ću vam i najnoviji primjer: u siječnju je u Hrvatskoj boravila delegacija velike državne naftne kompanije Zarubežnjeft. Održala je sastanak s prvim potpredsjednikom Vlade, gospodinom Čačićem, te službeno objavila da u energetski sektor Hrvatske namjerava uložiti više od milijardu eura. U uvjetima krize, kada znamo koliko su Hrvatskoj nužne takve investicije, činilo se da namjera Zarubežnjefta zaslužuje samo pljesak i podršku.
No tada su po hrvatskim medijima krenuli svakojaki komentari koji stavljaju pod sumnju kreditnu sposobnost Zarubežnjefta, optužuju tvrtku da podzemnim kanalima pokušava upasti u Hrvatsku povlačeći za sobom još neke kompanije, da su joj poslovi mutni... Stvara se dojam da Rusi žele steći potpunu kontrolu nad energetskim sustavom Hrvatske!
A riječ je o kompaniji svjetskog renomea koja aktivno radi na Bliskom istoku, u jugoistočnoj Aziji, Africi, Latinskoj Americi, pa i u susjednoj Bosni i Hercegovini, gdje posjeduje rafineriju nafte. Poslovni ljudi u Rusiji pozorno prate što se ovdje piše. Hoću da me ispravno shvatite: apsolutno čvrsto sam uvjeren da iza te kampanje ne stoje sadašnji dužnosnici Republike Hrvatske. Već sam se sastajao s rukovodstvom nove hrvatske vlade i s predsjednikom Josipovićem…. Znam da je njihov nastroj apsolutno normalan. Nema nikakve 'alergije' vodećih hrvatskih dužnosnika na rusku prisutnost na hrvatskom tržištu. No nekome je ugodno da se pišu takvi članci i da se pritom iskrivljuju činjenice.
To bi trebalo saznati... Ne mogu bez dokaza okrivljavati jednu ili drugu stranu. Postoje određeni interesi koji se ostvaruju preko medija. A što se tiče problema hrvatskih kompanija u Rusiji, tu također postoje objektivni i subjektivni razlozi. Objektivni su isti i mi ih ne skrivamo: kod nas također vlada loša investicijska klima. Rusija je po tom kriteriju u drugoj stotini svjetskih država, što je apsolutno neprihvatljivo. I premijer Putin nedavno je izjavio da tu karakteristiku moramo hitno ispraviti kako bismo stranim kompanijama olakšali ulazak na rusko tržište. Što se tiče Hrvatske, puno bi pomoglo kada bi konačno bio potpisan taj Sporazum o međusobnom poticanju i zaštiti investicija, o kojem sam ranije govorio. A po povodu subjektivnog momenta... Znate, u razgovoru s nekim hrvatskim biznismenima osjetio sam da postoji nostalgija za starim vremenima u stilu: 'Ah, dok su postojali SSSR i Jugoslavija, sve je bilo lako!' A ja im kažem: 'Braco, pa to je zato što su se tada poslovi sklapali na visokoj političkoj razini, a sada postoji tržišna ekonomija i u njoj žestoka borba. Rusko tržište doista jest perspektivno i obimno, ali treba se boriti. Pa ipak, bilo bi pogrešno tvrditi da je Rusija ispražnjena od hrvatskih kompanija. One su prisutne i ne rade samo u Moskvi i Sankt Peterburgu, nego i u Vladimirskoj oblasti, Tulskoj, Saratovskoj, Kalininjgradskoj...
U hrvatskim medijima još uvijek se pojavljuju (dez)informacije o hrvatskom sudjelovanju u Gazpromovom megaprojeku transeuropskog plinovoda Južni tok. Imaju li one ikakvu osnovu?
Želim izložiti realno stanje stvari. U ožujku 2010. godine, tijekom posjete tadašnje premijerke Jadranke Kosor Moskvi, potpisan je međuvladin sporazum o pristupanju Hrvatske u projekt Južnog toka. Kompanije Gazprom i Plinacro uspostavile su aktivne radne kontakte. Napravljena je studija o izvedivosti koja je predana Gazpromu. Rečeni sporazum danas se promatra kao dio projekta Južni tok i u tom smislu Hrvatska jest dio Južnog toka. No problem je u tome što ona neće biti tranzitna zemlja, nego će joj od glavnog plinovoda biti izgrađen priključak samo za njezine vlastite potrebe. Bilo bi drukčije da je hrvatska strana na vrijeme i brzo reagirala na našu ponudu. Napominjem da je još u lipnju 2007. godine tadašnji predsjednik Vladimir Putin, ovdje u Zagrebu, na Energetskom samitu prvi progovorio o tome i predložio svim zemljama regije da sudjeluju u projektu. Sve susjedne zemlje, od Srbije do Austrije, vrlo brzo su reagirale i pristale. Samo je službeni Zagreb šutio. Tada je donesen zaključak da Hrvatska nije zainteresirana. A kada je na posljednjoj etapi Hrvatska ipak izrazila da je, kao, zainteresirana, mi smo odgovorili: 'Vašu želju poštujemo i naprosto, kao gesta s naše strane, vi ćete sudjelovati u projektu, no niste uključeni u tranzitni plinovod. Nakon njegove gradnje bit će napravljen zasebni priključak za Hrvatsku.' Gradnja Južnog toka trebala bi početi iduće godine.
U protekla tri mjeseca Rusija je doživjela seriju masovnih prosvjeda u Moskvi i mnogim drugim gradovima zbog sumnjivih rezultata parlamentarnih izbora iz prosinca prošle godine. Smatrate li da je riječ o procesima koji su iz nekog razloga opasni za Rusiju ili je riječ o dugo zazivanom rađanju civilnog društva u Vašoj zemlji?
Na ovo pitanje neću odgovarati kao opunomoćeni veleposlanik Rusije u Hrvatskoj, nego kao građanin Ruske Federacije koji ima svoje mišljenje. U spomenutim procesima ne vidim ništa opasnog za pravni poredak Rusije. Obratite li pažnju na parole, one se uglavnom zalažu za poštene izbore - nije bilo ekstremističkih slogana, ksenofobnih poruka ili poziva na svrgavanje poretka. Masovni prosvjedi prošli su bez ijednog ekscesa.
Ne bih rekao da spomenuta događanja znače formiranje civilnog društva: ono već postoji i ima mogućnost izreći svoje stavove. Povremeno se u javnosti pojavljuju napisi da je riječ o opasnosti ili Arapskom proljeću koje se približava Rusiji. No, prije povlačenja takvih paralela, barem pokušajte usporediti kako su se gušile demonstracije u Grčkoj ili pak pogrome u Londonu, proteste Occupy Wall Street u SAD-u… Pogledajte kako su se tamo tukli i zauzimali javni prostor, pa usporedite s onim što se događalo u Rusiji. Ja vas čvrsto uvjeravam: da se samo djelić onoga što se događalo u ranije navedenim državama, dogodilo u Moskvi, cijeli svijet bi zabrujao o tome kako Rusi gnječe svoj narod. Ne znam jeste li upoznati s tim da se za vrijeme prosinačkih skupova u Rusiji američka TV kuća Fox News domislila izvještavati o tim događanjima koristeći kadrove iz Atene, u kojima se koriste Molotovljevi kokteli, a policija na zgarištima mlati prosvjednike. (smijeh)
Ne vidim, dakle, ništa opasno u demonstracijama ruske oporbe. To je normalan proces; ne može u tako velikoj zemlji postojati jedan svjetonazor. Dobro je da se mišljenja slobodno izražavaju.
