'Twisted', Sarah Raba feat. Iyaz & Mann, u produkciji Bennyja Bennasija: potpuno generički dance-pop v2011.0, ništa što niste čuli već milijun puta. Meni se stvar sviđa jer mislim da nema sala, da nema nijednog dijela koji nije keči, te da je zgodan primjer kako i refren koji se sastoji od ponavljanja jedne te iste fraze odmah zvuči bolje ako mu prethodi jebački bridge... No dobro, svatko ima neke svoje blesave mikro-parametre po kojima mu/joj se jedna generička stvar svidi iako je deset drugih na isti kalup prohujalo kroz uši bez traga, tako da nije ni bitno što se meni 'Twisted' sviđa a tebi, prosječni čitatelju, vjerojatno ne! Pjesmu smatram vrijednom spomena iz drugih razloga.

Naime, čim Sara uleti u 48. sekundi, čak i ljudi dosad posve oguglali na auto-tune ne mogu, a ne osjetiti dodir tog notornog komada softvera, posebno na kraju stiha: 'Gonna heat it up tonight, time to have some FUOUOAOUAN!'

Auto-tune jest s nama već dugo vremena, ali to mrcvarenje riječi 'fun' – taj digitalni ekvivalent melizme, ilitiga R&B-jevskog razvlačenja jednog običnog sloga u melodiju – je ipak pojava malo novijeg datuma, jer... Ne samo da nije milozvučno, nego je upravo i *poanta* u tome da nije milozvučno!

Ili je tako barem kod Ke$he, začetnice tog mini-trenda. Dok su drugi koristili auto-tune kako bi zadobili auru glamura i/ili nadrealni sjaj, ona je otišla u suprotnom smjeru: auto-tune je u njenim pjesmama izvor *prljavštine*, disharmonije a ne harmonije. Njeni slogovi su s auto-tuneom izobličeni tako da doslovno zvuči kao da povraća, što se posve uklapa u njenu personu samoživog, dekadentnog derišta koje tulumari non-stop, te shodno tome i protrati pristojan dio mladosti grleći wc-školjku.

Sa Sarinom uporabom bljuvotinastog auto-tunea, međutim, te organske poveznice nema: generički klupski klišeji se samo nižu jedan za drugim ('Going out with my girls, gonna hit every club', 'I just came here to dance', 'Do you got what it takes', bla bla bla...), ostavljajući dojam osobe kojoj, za razliku od Ke$he, tulumarenje do iznemoglosti nije statement, nije nešto u što ulijeće uzdignutog srednjeg prsta s bojnim pokličem... Jok, Sarah zvuči jednostavno kao prosječna mlada žena koja voli vikendom izaći (ali ne na neka 'čudna' mjesta), popiti malo (ali ne previše), otplesati malo (ali nipošto ne do fajrunta): njeno bljuvotinasto ' FUOUOAOUAN' je konfliktan ispad u inače krajnje nekonfliktnoj pjesmi, nezgrapna trendovska intervencija s bizarnim, pa i pomalo komičnim efektom.

A 'Vlez' Cveteline Janeve je još i bizarniji primjer! Okej, kao i svim varijantama balkanskog folka (te uostalom i kompletnom arapskom folk-kontinuumu), ni bugarskoj čalgi auto-tune nikad nije bio stran... No nije mi baš najjasnije - koja je funkcija *bljuvotinastog* auto-tunea u čalgi, žanru tako predano posvećenom nježnoj, glatkoj senzualnosti? Kad od Cveteline na početku pjesme čujem 'zig-zig, dadum-LEAOAEOAGGGH', pa meni to zvuči poput umorne trbušne plesačice koja je za okuraženje pred gažu popila malo previše, krenula talasati ono što je trebala pustiti da se barem malo slegne, nagnula se mušteriji s kiselim osmijehom – i nenadano mu povratila u krilo!

Možda se sve uistinu i može svesti na dijagnozu da Sarah, Cvetelina i njima slične i slični jednostavno guraju Ke$hin vokalni trademark tamo gdje mu nije mjesto, ono, vidila žaba konja kako se potkiva i te spike... A opet, tko zna, možda je bljuvotinasti auto-tune jednostavno novi - generacijski lakmus-papir popa? Jer jedna je od vječnih tendencija popa ta da se u miks stalno ubacuju novi zvukovi koji će zbuniti i alijenirati svakoga iznad, recimo, 25 godina; zvukovi koji će jasno podebljati granicu između onih 'mladih duhom' i onih koji su, a ono, mladi kako god da ga okreneš. Možda mi s bljuvotinastim auto-tuneom pop pokušava poručiti da sam – prestar za pop?

Ja se zasad pravim da ga ne čujem, ali ne sumnjam da će mi nastaviti izvikivati svoju poruku još otresitije i još glasnije: pop zna da je to maraton u kojem samo ja mogu popustiti.