Razmišljajući o kojoj bih karizmatičnoj ženi mogla napisati nekoliko riječi u postu koji sam zamislila kao kratak podsjetnik na jedini službeni dan ljepšeg, a nerijetko i snažnijeg spola, misli su mi se spotaknule o jednu koja je na mene oduvijek ostavljala dubok i mističan dojam
dojam.
Riječ je o Christi Päffgen, njemačkoj glumici, pjevačici i modelu, poznatijoj pod umjetničkim imenom Nico
Prepoznatljiva po svom dubokom, narkotičnom, jednoličnom glasu, kao i izraženim jagodicama, mračnom make upu i mrtvačkom pogledu, postala je i ostala underground ikona svojeg vremena.
Rođena je u Kölnu u tada nacističkoj Njemačkoj. Kako joj je otac umro u koncentracijskom logoru, djetinjstvo je provela u siromaštvu s majkom i djedom u predgrađu Berlina. Bila je prisiljena zarađivati za školovanje pa je već sa 13 godina počela raditi kao krojačica i blagajnica u trgovini.
Ubrzo joj je majka pronašla posao modela u berlinskoj modnoj agenciji, što joj je odredilo život. U 15. godini po zadatku je poslana na Ibizu, gdje joj je jedan fotograf dao ime Nico po svom odbjeglom dečku Nicu Papatakisu.
Godine 1959. u jednoj vili u Rimu upoznala je Federica Fellinija koji ju je pozvao na snimanje svog filma La dolce vita. Fellini je zamijetio njezin talent te joj je odmah ponudio zamjetnu ulogu u filmu.
Ulomak s Nico iz Fellinijevog filma 'La dolce vita'
Ubrzo je njezin ugled u filmskim i modnim krugovima snažno porastao pa su Nico i njezina majka u Parizu potpisale ugovor s mnogo poznatijom modnom agencijom. Uskoro su se njezine slike pojavile u časopisima i reklamama diljem svijeta. Pariz joj je postao dom u narednih pet godina, a vrijeme je vrlo često provodila i na Ibizi.
Iako je u New Yorku upisala Lee Strassberg's Method School, glumačku školu koju je pohađala i Marilyn Monroe i iako je glumila u nekoliko filmova, mnogo je dublje zagrizla za muziku. Prekretnica je bila trenutak kada je upoznala legendarnog Andyja Warhola koji ju je upoznao s njegovim tadašnjim umjetničkim štićenicima iz Velvet Undergrounda i snimio s njom film Chelsea girls
Potpuno se u tom vremenu pridruživši bendu, pjevala je u nekim od klasika Loua Reeda kao što su Femme Fatale, All Tomorrow's Parties I'll Be Your Mirror, sudjelujući u snimanju legendarnog albuma The Velvet Underground And Nico (1967). Taj album i njezina pojava učinili su je najkarizmatičnijom pojavom glazbe tog vremena.
Legendarni cover za Velvet Undreground koji je napravio Andy Warhol
Nico se okreće solo karijeri jer je u bendu došlo do sukoba izazvanih njezinom karizmom i stalnim izmjenama ljubavi i mržnje između nje, Johna Calea i Loua Reeda. Godine 1967. Nico je izdala svoj prvi album Chelsea Girl s pjesmama Reeda i Calea, kao i pjesmom Boba Dylana.
Imala je brojne ljubavne romanse, a najstrastvenije su bile one s Jimom Morrisonom, Bobom Dylanom i Alainom Delonom. Dylan joj je poklonio pjesmu I'll Keep It with Mine, a Delone sina Arija.
Osamdesetih je Nico izdala nekoliko albuma, a 1985. objavila je svoj zadnji album Camera Obscura, koji je producirao John Cale. Album je svojom atmosferom i njezinom izvedbom bio neka vrsta rekvijema za mrtve prijatelje i posveta tamnim stranama ulice. Mlađa publika doživljavala ju je kao punk boginju, a zvuk albuma odlično se uklopio u tadašnja eksperimentalna strujanja u glazbi sredine osamdesetih.
Sve su fotografije preuzete sa stranice last.fm.
No 18. srpnja 1988, vozeći se biciklom na Ibizi, doživjela je moždani udar i pala s bicikla. Prolaznici su je pronašli bez svijesti. Istog dana je preminula u lokalnoj bolnici.
Cijeli njezin život bio je tajnovit i mističan, čemu je posebnu čar davala njezina narkotična glazba i pojava. Njezin pepeo pokopan je u Berlinu uz prisutnost nekolicine prijatelja i glazbu s albuma Desertshore emitirane s kasetofona.
Iako je njena najpoznatija live izvedba 'Femme Fatale' s Velvet Undrgroundom, na mene je ova ostavila dublji dojam.
Eto, lipe moje, od srca vam svima čestitam Dan žena sa željom da budete još snažnije, pametnije i plemenitije. Ljubim vas sve od reda! :)
