Evo, recimo, Česi. Za razliku od nas, očito su prošli kroz mediteransku fantaziju plažnih pašteta, pomidora i sandala i sad ih zanima lišće smokava. Tamošnja farmaceutska tvrtka naručila je tri i pol tone osušenog lišća s otoka Prvića zbog ljekovitih svojstava. Otoka na kojem nitko živ ne bere više smokve, a kamoli smokvino lišće. Uostalom, nema ih tko ni jesti. S oko dvije tisuće stanovnika po mjestu prije pedesetak godina, sada ih je 150.

Drugi inozemni kupac traži isključivo lišće otočkih maslina. Stranci, privatno ili korporativno, ludi su za otočkim eteričnim i maslinovim uljima, sirevima, hobotnicama na sto načina, proizvodima na bazi smilja. U isto vrijeme, Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova Europske unije odgovora poduzetnički promptno - u vladin program pod nazivom 'Hrvatski otočki proizvod' koji je pokrenut prije nekoliko godina, utučena je upravo fenomenalna količina nezainteresiranosti i nemara. Dućan u centru Zagreba namijenjen otočkim poduzetnicima za plasman proizvoda stoji prazan pod ključem već godinama.

Nije lako otići na živjeti na otok. Pogotovo u Hrvatskoj, gdje ne samo da si odsječen možda i satima od kopna, nego i mentalnim miljama od državnog ekonomskog genija. Ako netko na Markovu trgu nije još skužio, ima kolona mladih ljudi koji bi htjeli živjeti na selu, baviti se održivom agrikulturom, raditi kreativne OPG-ove i, zašto ne, stvoriti solidan profit. Hrvatski resursi su tako nerealno čisti i nedotaknuti, da me čisto čudi što se nismo pretvorili u europski nutricionistički hit, zemlju u koju će se slijevati milijuni hipstera, vegetarijanaca, vegana i ljubitelja zdravih kalorija koji, zapadnije od nas, postaju urbana većina.

Ne, u Hrvata ako poželiš stvoriti otočku poduzetničku priču, čekaju te puste dozvole i suglasnosti, čekaju te savršeno isti porezni nameti kao i u Tkalčićevoj u Zagrebu, čeka te zijevanje odgovornog ministarstva i tapšaj po leđima uz ohrabrenje - snađi se i dokaži na tržištu pa ćemo vidjeti. Hoćeš, primjerice, napraviti seriju proizvoda od hobotnice po tradicionalnoj recepturi? Odlično! Prvo, usvoji sjajan podatak da se 95 posto istih mekušaca 'dila' na crno. Ti, naravno, trebaš odraditi isto po PS-u, uz sve kontrole, analize i, jasno, platiti trošak prijevoza u specijaliziranom hladnjaku do prodajne destinacije. Koliko će tvoja hobotnica koštati? Previše.

Već je standardni ritual domaće političke patetike naricanje nad izumiranjem hrvatskih otoka. U jednoj ruci drže maramicu, drugom zatrpavaju grob. U poslovnom klasteru koji okuplja otočke poduzetnike na potezu Rijeka - Dubrovnik, kažu mi da Ministarstvo ni na koji način ne prati otočke poduzetnike kojih je svake godine 50 više (ne računajući one koji propadnu). Subvencija i poreznih olakšica nula. Jednom godišnje im proslijede lovu za održavanje sajma, procjenu proizvoda, tiskanje brošura i vidimo se nagodinu.

Iznimno se može uspjeti, kao na Pagu sa sirevima ili na Pašmanu s maslacima za masažu, ali ako ti za uspjeh treba sretna konstelacija okolnosti, onda nešto infrastrukturno smrdi. Velika većina otočkih poduzetnika prepuštena je samima sebi. Plus, priča dolazi i do biološkog zida. Problem klastera koji stoji iza hrvatskog otočkog proizvoda jest da nisu više tako mladi. Već sada je većina otoka ubitačno zapuštena. Pa tko bi normalan poželio tamo ostati ili doći i napraviti nešto, uračunavajući činjenicu da će se morati satrati od posla i papirologije za mršavi profit. Daleko isplativije je žicati po Cvjetnom trgu i obilaziti pučke kuhinje. S obzirom na tromo kontinentalno nerazumijevanje Ministarstva za morsku situaciju, na otocima ćemo uskoro moći brati još jedino divlje kupine i hvatati podivljale koze, kao na otoku Mišjaku po kojem bauljaju u još jednoj propaloj ideji o proizvodnji kozjeg mlijeka i sira.

Možemo biti ponosni na 698. potenciju, ali jedinstvenost našeg otočnog pojasa podrazumijeva i jedinstveni tretman. Jer ako je njihov jedini državno prepoznati potencijal skakanje s mola ili mahanje trajektima u prolazu, dva mjeseca turističkog fotografiranja i preskupih menija, onda ih u nekom višem smislu ni ne zaslužujemo. Otoci postoje 12 mjeseci godišnje i da su nekim bajkovitim čudom živi, već bi odavno otplovili na bolju destinaciju.