Ondje se jug Dalmacije napokon spojio s ostatkom države i jasno je da se radilo o povijesnom postignuću, ali ni Ribafishevo bogme nije za bacanje. Čovjek je, naime, sam samcat spojio sve naseljene hrvatske otoke, njih točno pedeset.

Zaveslaj po zaveslaj.

Njegov projekt RokOtok počeo je otprilike u ovo doba prije četiri godine, neposredno nakon što je tragično izgubio sina Roka.

'Rok i ja smo jako voljeli putovati. U naših zajedničkih 12 godina obišli smo pet država, 18 županija i osam otoka. Onog trenutka u kojem sam zamislio projekt RokOtok, ono što mi se najviše usjeklo u pamćenje bilo je to da bismo mogli zajednički napraviti jedan krug, napraviti naš životni projekt i posjetiti svih 50 otoka', ispričao je Ribafish u videu kojim je najavio svoj projekt, pa se 6. srpnja 2019. godine bacio u more kod plaže nazvane Sunset Beach u Dubrovniku i zaplivao prema Koločepu.

I tako od otoka do otoka, od juga prema sjeveru.

'Punih godinu dana propadao sam, a onda sam se pokušao nekako iščupati. U početku su se ljudi zezali na tu temu, nisu vjerovali u tu ideju, ali vrlo brzo skupila se moćna gomilica od desetak ljudi. Našli smo sponzore koji su sredili brod i s minimalnim troškovima krenuli u akciju. U hodu smo razrađivali ideju, osmišljavali različita predavanja za svaki otok, a i sami paralelno otkrivali čarobna mjesta i ljude za koje mnogi u ovoj državi ni ne znaju da postoje. Otoke koji žive svoj život: na kojima zna pasti kiša i biti hladno ili za koje recimo kasne trajekti', govori ovaj novinar i profesor geografije za tportal neposredno nakon završetka svoje avanture.

Koja se protegla na četiri godine, s time da je jedno ljeto proveo na prisilnoj pauzi zbog koronaograničenja.

Djeca su bila u fokusu projekta RokOtok: njih se pozivalo na druženja, osmišljavale su se fantastične igrice potrage za skrivenim blagom, skrivanje geocacheva, čišćenje plaža, predavanja o suživotu s prirodom… Sve kako bi se na tih nekoliko sati odmaknuli od mobitela i zaboravili na te proklete ekrane.

I tako je na turi po otocima između Dubrovnika i Splita oko dvije tisuće mališana prošlo kroz njegove ruke. Priča se već pošteno zakotrljala, prenosila od usta do usta, pa ga je na Čiovu dočekalo njih pet stotina: ljudi su mu davali podršku pljeskom, toplom riječi i zagrljajem, a velik broj njih pridružio bi mu se i u plivanju.

Lani se dohvatio srednjeg Jadrana, od šibenske Brodarice prema Krapnju i dalje zadarskog arhipelaga, a ovog ljeta krenuo je od Vira prema Pagu, Molatu, Istu, Rabu, Cresu i Lošinju, pa na Krku zaključio svoj pothvat od dvije stotine kilometara.

'Od prvog maja skinuo sam deset kila, a sada sam sretan i ponosan - ali i nikakav, prazan. Iscrpljen sam i razvaljen. Zadao sam si projekt kako bih produžio sjećanje na klinca kojega nema, i više ga neće biti, a sad sam ga odradio. I što dalje? Pojma nemam: putujem, gledam slike, Sunce i zvijezde. Plačem i nemam pojma što dalje sa sobom', iskren je Ribafish.

Ali bit će nešto, otkriva nam. Opet nešto za djecu.

'Ona su čudo. Na otoku Šćedru me, recimo, dočekao samo mali Grgo. Četiri godine. Dogovorili smo se da ću ja njemu pričati o prirodi i otocima, a on meni o transformerima, pa smo tako diplili sat vremena i na kraju su nas morali razdvajati. Na drugom otoku prišao mi je dječak i počeo me dirati po nozi, pa se rasplakao: kako sam obično plivao u odijelu, a tada bez njega, rastužio se i otrčao svojoj mami sav u suzama. 'Mama, pa ovo nije Aquaman', jecao je mali', smije se sugovornik tportala.

'Na Sestrunju me dočekao transparent koji su djeca oslikala temperama, pa to je da se raspadneš prije nego što si doplivao! Klincima smo dijelili sitne poklone, od majica i ručnika do medalja i karta hrvatskih otoka. Obećao sam da ću svakoga tko 'skupi' ovih pedeset otoka voditi na ćevape i vidio bih sjaj u njihovim, ali i užas u roditeljskim očima.'

Od Hvara do Visa pratilo ga je jato od nekoliko dupina.

'Jest, to je bilo baš prekrasno, sve dok nisam primijetio da jednome od njih fali rep, odgrizlo ga. Pomislio sam: kad su dupini koji plivaju 60 kilometara na sat tako nastradali, tko zna što će se dogoditi meni', opet se smije Ribafish.

Moru se, kaže, oduvijek divio - a nakon ovog pothvata cijeni ga još više i prema njemu osjeća neizrecivo, golemo strahopoštovanje. Ljudi su, shvatio je, samo mali i nebitni atomi u odnosu na tu moćnu silu.

'A ti otočani, kakvi divni ljudi čijeg postojanja mi Purgeri nismo ni svjesni. Ostao mi je urezan u pamćenje stariji par s Male Srakane, njih dvoje s po preko osamdeset godina - bivši ronilac iz Austrije i supruga iz Gorskog kotara. Žive sami samcati u svojoj maloj oazi u centru otoka koji izgleda kao priljepak, u toj džunglici s desetak kuća i kapelicom. Odmah su izvukli kašetu piva i inzistirali da se popije iako im valjda treba dva sata da nešto tako dopreme na otok', kaže nam Ribafish.

'I svugdje je bilo tako, kad bismo došli na Rivanj, Zverinac, Sestrunj, Ravu… Istina, bilo je više furešta koji su slušali predavanje, a domaći ljudi više su se držali postrani. I kada bi čuli o čemu pričamo - o otocima kao našem blagu koje treba čuvati, paziti i maziti - uvijek bi prišli i grlili nas. Njihova iskustva s ljudima sa strane nažalost su vrlo slična: pojave se na otoku, izgrade nekakvo betonsko ruglo, malo se brčkaju i onda pobjegnu. Otočani zaslužuju puno više', dodaje.

Ribafish je u svojoj pratnji od otoka do otoka imao brod na kojemu je u svakom trenutku bilo osam članova posade: mijenjali su se doktori, skiperi, ronioci, snimatelji, spasitelji… Kolega plivač Boris otplivao je s njim sve osim jedne dionice, a Kasandra je odradila junački logistički posao. Znao je krepati motor, vrijeme bi se koji put pobunilo, događaji bi se odgađali. Pothvat je snimljen od početka do kraja, izaći će i lijep dokumentarac o njemu.

'Sve skupa, narastao sam i valjda upravo zahvaljujući svojoj tragediji postao sam bolji čovjek. Više nisam rob sistema, ne pada mi na pamet raditi u nekakvoj korporaciji, sve sam poslao kvragu. Nadam se da sam barem nekom djetetu pomogao da manje visi na mobitelu i obrati pažnju na prirodu', kaže Ribafish.

'Hvala svima, baš svima. I onom malom koji odozgo pazi na mene.'