Vrijeme je epidemije, no ljudi i dalje nisu prestali putovati. Hrvatski ministar unutarnjih poslova Davor Božinović na uskrsni je petak objavio kako je u Hrvatsku dan ranije ušlo 43.500 ljudi, što je triput manje nego isti dan prije dvije godine, te opomenuo putnike da za povratak u Hrvatsku iz trećih zemalja moraju ispuniti uvjete iz Odluke o privremenom ograničavanju prelaska preko granice. Šezdeset posto tih putnika tranzitiralo je ka trećim zemljama - najviše ka BiH, Srbiji, Makedoniji i Turskoj. Upravo tog petka i mi smo krenuli prema Makedoniji, uvjereni da smo dobro proučili epidemiološka pravila za putovanje, kako u Hrvatskoj i Makedoniji, tako i u Srbiji, kroz koju tranzitiramo.

Kroz Srbiju je trebalo biti jednostavno proći: baš kao i u Hrvatskoj, tranzit je ograničen na 12 sati, bez nepotrebnih zaustavljanja i najkraćim mogućim putem. Tako međutim nije mislio policajac na graničnom prijelazu Šid. 'Kako da znam da idete u Makedoniju? Imate neki test, nešto...', pitao nas je konfuzno. Odgovorili smo mu da samo tranzitiramo i da planiramo ići do graničnog prijelaza Preševo prema Makedoniji što je prije moguće te da nam za tranzit ne treba test. Nemalo iznenađen, policajac se konzultirao s kolegom u kućici i, prilično razočaran time što se izblamirao pred trima tranzitnim putnicima, bez riječi vratio dokumente. Da smo bili među brojnim hrvatskim građanima koji se idu cijepiti u Srbiju, sumnjamo da bi nas itko išta pitao.

U Makedoniju smo ušli bez ikakvih problema jer za ulazak u tu državu nije potreban nikakav test. No iznenadile su nas druge, potpuno apsurdne mjere. Primjerice, na otvorenom je obavezno nošenje maski, no restorani i kafići su normalno radili, uključujući zatvorene dijelove. Tako smo do utorka, kad je pogoršana epidemiološka situacija natjerala tamošnji krizni stožer da ograniči rad kafića i restorana na dostavu, svjedočili nevjerojatnim prizorima: ljudi se šeću ulicom s maskom, a potom uđu u zadimljeni kafić u kojemu stolovi uopće nisu razmaknuti, skinu masku i tiskaju se s desecima drugih gostiju.

Još je apsurdnija situacija u vozilima: u vožnji je obavezno nošenje maski ako se s vama vozi osoba koja nije pripadnik vašeg kućanstva. Tako smo se mogli voziti bez maski ako je u autu samo uža obitelj koja je stigla iz Hrvatske, no čim bi se s nama vozio netko iz šire obitelji u Makedoniji, morali smo stavljati maske, iako smo kod te obitelji danima boravili u zatvorenom prostoru.

Sva ta pravila međutim prestaju vrijediti kad u glavnom gradu Skoplju prijeđete rijeku Vardar i dođete u turističko-trgovačku zonu većinski naseljenu Albancima. Ondje malo tko nosi masku na ulici, ali i u kafićima i ćevabdžinicama koje od prošlog utorka hranu i piće služe za van. Ovakav liberalni režim omogućava to da turizam donekle funkcionira, pa se po sokacima Stare čaršije može čuti nešto srpskog i bosanskog, a tržnica na Bitpazaru pulsira uobičajenom energijom i jeftinom, a ukusnom domaćom hranom. No suočeni s uobičajenom gužvom i gomilom ljudi bez maske, ipak želite maksimalno skratiti boravak na takvom mjestu.

U Skoplju smo odradili i test na koronavirus, potreban za povratak u Hrvatsku. Između PCR i antigenskog testa odabrali smo ovaj prvi, iako je skuplji - brzi test je potrebno ponoviti deset dana nakon povratka u Hrvatsku. U glavnom gradu Makedonije šest je punktova za testiranje: pet u privatnim klinikama i jedan u državnoj bolnici, a prosječna cijena po osobi iznosi oko 40 eura, gotovo dvostruko manje nego u Hrvatskoj. U klinici uz samu obalu Vardara u kojoj smo se testirali vjetar je prilično jak, pa su pred punkt za testiranje postavili svojevrstan tunel koji ulijeva dodatno nepovjerenje jer u takvom, malom prostoru, red čeka desetak potencijalno zaraženih ljudi. Srećom, do kraja dana saznajemo da smo negativni te sretni krećemo ka Hrvatskoj.

Vraćamo se na Tovarnik, drugi po veličini granični prijelaz između Hrvatske i Srbije, spremni na strogu kontrolu testova na Covid, na koju su nas nedavno upozorili kolege u povratku iz BiH. Pružamo osobne i putovnice, a na naše iznenađenje, nakon kratke provjere, policajac nam vraća dokumente i želi sretan put. O testu na koronavirus, obaveznom za ulazak u zemlju - ni riječ! Vidno iznenađeni, uzvraćamo policajcu da imamo i testove, ako treba. 'Ali vi ste hrvatski državljani, ne treba vam to...', kaže.

Sad već prilično šokirani time što granični policajac ne poznaje propise vlastite zemlje, pružamo mu testove, a on se okreće kolegi u kućici koji ga dosta oštro sreže: 'Šta je tebi, čovječe, pa jučer si kontrolirao to, test treba za sve bez obzira na državljanstvo ili idu u izolaciju... Vidiš ovo tu polje 'PCR'? E tu upišeš - negativan', savjetuje mu kolega. Naš policajac se lijeno i zbunjeno okreće nama i kaže: 'Mogu li ja sad zadržati ove vaše testove? Inače bih morao sad ići to kopirati...'

Kolege koji su proteklih mjeseci putovali u BiH, ali i u zapadne zemlje, pripremili su nas na strogu kontrolu testova na Covid, lov na falsifikatore i razne druge metode kojima granična policija popunjava državni proračun, pumpa statistike i popravlja javnu sliku ministarstva kojim upravlja Davor Božinović. Ipak, nismo ni sanjali da ćemo, nakon što smo relativno glatko prošli Makedoniju i Srbiju, morati inzistirati kod hrvatske granične policije da uzme naše testove i u odgovarajuću kućicu upiše negativan nalaz. Ako ni zbog čega, onda barem zbog onog sata čekanja u tunelu pored Vardara, tijekom kojeg smo se mogli zaraziti, ali i ne baš malog novca koji smo ulupali na - ispostavlja se, nepotrebne - testove. A što da smo bili pozitivni?