Jeste li trebali postati SDP-ova 'savjetnica u ideologiji', kao što je to bilo spomenuto u kolumni na Indexu? Je li bilo kakvih kontakata između vas i Milanovića?

O tome sam, kao i vi, saznala iz medija. Nije sa mnom kontaktirao ni Milanović ni itko drugi iz SDP-a.

Tekst koji spominjem problematizira stanje današnje ljevice u Hrvatskoj. Kakva je vaša ocjena tog stanja? Ima li u Hrvatskoj danas prave ljevice, gdje je ona i koliko je snažna?

U hrvatskoj parlamentarnoj politici nema ljevice, ali je u širem političkom polju ima i ona jača. Trenutno nema organiziranog političkog pokreta koji bi mobilizirao širu javnost, ali se akumulira sve značajnije iskustvo organiziranja i povezivanja među društvenim pokretima i građanskim inicijativama na ljevici. Hoće li se to povezivanje uspješno artikulirati u političku platformu, još je rano reći.

U jednom od svojih istraživanja pokazala sam kako su naši građani senzibilizirani za pitanja društvene pravednosti, otvoreni prema jačoj redistributivnoj ulozi države i skloni egalitarnim stavovima. To je tako i nakon više desetljeća upornih pokušaja političkih elita da se te karakteristike ocrne kao zaostale i neprilagođene današnjem vremenu. Prema tome, moglo bi se tvrditi da postoji potencijal za značajnu podršku lijevoj političkoj platformi, naravno uz uvjet da ona uspješno artikulira prioritete svog djelovanja i prijedloge ključnih politika.

Što bi bilo potrebno da SDP postane prava ljevica? Pokazuje li SDP uopće namjeru da postane prava ljevica? Nedostaje li mu ideologa?

SDP se od 2000-ih naovamo oporavio, ali kao liberalna stranka – tako da joj ideologa sigurno ne nedostaje, samo je pitanje kakvih. Kontekst devedesetih je uvjetovao snažan fokus SDP-a na zaštiti građanskih i individualnih prava, što je razumljivo. Nije problem u afirmiranju identitetskih politika, nego u prihvaćanju neumitnosti ekonomske globalizacije i pristajanju na otrcani narativ oblikovanja društva prema diktatu 'povoljne klime za investitore'. Foucault je rekao da liberalnu vladavinu karakterizira fokus države na stvaranje uvjeta za tržišno natjecanje, dok socijalne mjere imaju palijativnu funkciju ublažavanja posljedica tržišnog mehanizma. Meni se to čini odličnim opisom SDP-ovog djelovanja.

Osim toga, domaći su liberali odnjegovali snažnu paternalističku crtu zazora prema vlastitim građanima koje percipiraju kao neprilagođene tržišnoj ekonomiji, čime naglašavaju podjele između tobože odgovornih i neodgovornih, sposobnih i nesposobnih. Osim što je fundamentalno neegalitaran, to je i konzervativan, elitistički stav koji većinu vidi kao balast koji u najboljem slučaju vučeš za sobom, a najčešće njime moraš aktivno manipulirati da bi postigao svoje ciljeve. U tom ciničnom elitizmu vidim zapravo najveću prepreku tome da bih SDP nazvala lijevom strankom.

Kolika je, po vašem mišljenju, bila uloga civilnog društva u rušenju ove Vlade? Je li okupljanje 50 tisuća ljudi na Trgu bana Jelačića, ali i u drugim gradovima, zbog zaustavljanja kurikularne reforme potencijal na kojem se može graditi nešto?

Djelovanje civilnog društva, kao primjerice kontinuirana konfrontacija Kulturnjaka 2016. s ministrom Zlatkom Hasanbegovićem, bilo je iznimno važno u stvaranju opravdanog pritiska na prošlu Vladu – što možemo tumačiti kao indikator toga da smo zapravo otpornija demokracija nego što se ponekad čini. Što se pak tiče velikog prosvjeda zbog kurikularne reforme, on predstavlja kulminaciju nezadovoljstva nad time kako je prošla Vlada pokušala uništiti participativan i inkluzivan institucijski proces koji je imao široku podršku javnosti. Pokušaj prošle Vlade da ga dokine doveo je do 'prelijevanja' u domenu civilnog društva, nakon čega su nevladine udruge i sindikati odigrali ključnu ulogu masovne mobilizacije. Kao i u primjeru s Kulturnjacima, čini se da smo nedavno svjedočili važnim epizodama u kojima se civilno društvo pokazuje kao čuvar demokratskih procesa.

Angažirani ste na velikom međunarodnom projektu koji se između ostalog bavi lijevim pokretima s juga Europe. Možete li nam reći nešto o tome?

Projekt Disobedient Democracy, što bismo mogli prevesti kao buntovnička demokracija, bavi se rastućim razočaranjem predstavničkom demokracijom kao jednim od ključnih političkih fenomena u današnjoj Europi. Glavni cilj projekta je istražiti načine na koje suvremeni društveni pokreti i inicijative utječu na demokraciju, a fokus je na prosvjednom djelovanju i politikama osporavanja u zemljama europske periferije: Hrvatskoj, Srbiji, Španjolskoj i Portugalu. Projekt obuhvaća izradu baze podataka o prosvjednom djelovanju u navedenim zemljama, kao i mapiranje društvenih pokreta i politika osporavanja u urbanom političkom prostoru Zagreba, Beograda, Madrida i Lisabona.

U pet godina, koliko traje financiranje Švicarske zaklade za znanost, nadam se oko projekta okupiti interdisciplinarni, europski tim istraživača i aktivista kako bismo istraživali različite dimenzije suvremenog političkog djelovanja. Neke od tema kojima ćemo se baviti su poveznice između društvenih pokreta i artikulacije novih političkih platformi, modeli i motivi političkog djelovanja, uloga novih tehnologija u političkom aktivizmu te tematizacija grada kao poprišta političkog djelovanja i borbe.

Hoće li i kada lijeva ideja ojačati u Europi i preuzeti prevlast koju drže pučani ili će se klatno dalje pomicati udesno?

Nekoliko desetljeća ekonomske liberalizacije u Europi sada se reflektira u političkom polju kroz, da pojednostavimo, zastupnike i oponente tog trenda. Konkretna politička borba je specifična u svakoj zemlji, ali načelno možemo reći da društvene skupine koje se teže prilagođavaju sve žešćem natjecanju, zbog nedostatka obrazovanja, traženih vještina ili nekih drugih otegotnih okolnosti, odbacuju ekonomski liberalizam. S druge strane, za dobro pozicionirane društvene skupine i pojedince, koji imaju potrebne resurse, informacije i obrazovanje, daljnja ekonomska liberalizacija je poželjna jer je njima otvoren cijeli svijet.

Ključni je problem u tome što parlamentarna ljevica već dulje vrijeme zastupa upravo interese ovih privilegiranih skupina, čime sve više gubi svoju socijalnu bazu. Recentni izbori u Austriji ilustriraju tu dinamiku koju bismo mogli nazvati 'nacionalizam na površini, klasa u pozadini'. Iako se na načelnoj razini sukob između liberalnog Van der Bellena i desničarskog Norberta Hofera vodio oko politika prema izbjeglicama, analize pokazuju klasnu dimenziju: urbana srednja klasa, obrazovani i elite glasali su za Van der Bellena, a radnici i druge skupine niskog imovinskog statusa podržavali su Hofera. Svjedočimo dakle fenomenu da se bijes zbog posljedica ekonomskog liberalizma - budući da je parlamentarna ljevica napustila te 'gubitnike' globalizacije - artikulira u identitetske platforme krajnje desnice. U nekim zemljama je fokus na antiimigrantskim politikama, u drugim na napadima na ženska i prava seksualnih manjina, ali dinamika je ista.

Može li ljevica preokrenuti taj trend?

Smatram da ljevica u Europi može preusmjeriti taj bijes prema emancipacijskim ciljevima ukoliko oblikuje platformu oko egalitarnih politika. Tu moram naglasiti dvije stvari. Egalitarizam ne svodim na redistribuciju, nego razumijem kao obuhvatni emancipacijski projekt koji teži ukinuti i klasne i statusne nejednakosti. Svatko u društvu treba imati osiguranu materijalnu egzistenciju kako bi mogao voditi dostojanstven život i sudjelovati u životu zajednice, ali jednako je bitno graditi institucije koje će valorizirati raznolikost identiteta, osobnih ciljeva i preferenci.

Hrvatska na primjer ima značajne redistributivne programe, ali oni vrlo neegalitarno valoriziraju rodne identitete. Ratnički/mačo identitet je podržan kao poželjni muški, a majčinstvo kao poželjni ženski identitet – dok su istovremeno devaluirani svi ostali rodni identiteti. Nasuprot tome, egalitarizam teži ostvariti maksimum slobode i poštivanja raznolikosti te jednakost mogućnosti djelovanja u zajednici. To je dijametralno suprotno liberalnoj karikaturi egalitarizma koja ga svodi na uravnilovku kako bi nas uvjerila da za jednakost moramo žrtvovati slobodu. Postavljen kao zahtjev za ukidanjem klasnih i statusnih nejednakosti, smatram da egalitarizam ima mobilizacijsku snagu koja može ponovno učiniti ljevicu relevantnom političkom snagom u Europi.