Nije nikakva tajna da njemačka kancelarka Angela Merkel kao glavni advokat mjera štednje uživa iznimno loš ugled na jugu Europe, bilo da se radi o Grčkoj, Cipru ili Italiji, čak i među francuskim socijalistima koji su je prozvali zbog 'sebične nepopustljivosti'. No jednako tako, pred nadolazeće njemačke izbore u rujnu Merkel se predviđa mogući novi mandat na čelu države
Ta pozicija neoficijelnog i omraženog vođe Europe zanimljivo srasta sa snažnom europskom ambicijom njenog programa. Istina, taj proeuropski program previđa bolne i evidentno slabo efikasne rezove u javnoj potrošnji, i to više-manje prema formuli 'jedan te isti program za sve nacije u nevolji', no njime se Angela Markel jasno demarkira prije svega na domaćoj sceni naspram sve jačih antieuro glasova, zaključuje britanski Telegraph. Posljednji je, primjerice, stigao od Oskara Lafontainea, njemačkog ministra financija za vrijeme uvođenja eura, koji je upozorio da će se države s juga Europe, uključujući i Francusku, nužno suprotstaviti njemačkoj hegemoniji.
Unatoč nekoliko rastrežnjenja iz Bruxellesa koji je Španjolskoj i Francuskoj odobrio dodatni period za smanjenje deficita i konsolidaciju proračuna i unatoč nešto smirenijim izjavama aktualnog njemačkog ministra financija o fleksibilnosti mjera štednje, dominantni njemački model nije se još ozbiljnije potresao.
Britanski list to gleda dvojako. S jedne strane, Njemačka je prošla kroz vlastiti period 'stezanja remena' prije desetak godina, za mandata Gerharda Schrödera. Tada su mnogi nezaposleni bili prisiljeni prihvatiti poslove koji su se nudili, a povišice su se sporo uvodile tijekom narednih godina. Stoga Nijemci i dalje s nelagodom promatraju slučaj susjedne Francuske, svog glavnog partnera u Europi. Naime, u Francuskoj su socijalna izdavanja iznimno visoka, a radno vrijeme je drugo najkraće u Uniji te je, smatraju Nijemci, krajnje vrijeme da se prestane živjeti iznad vlastitih mogućnosti.
No argument o radišnim Nijemcima koji plaćaju za manje radišne Grke ili Talijane naprosto ne stoji budući da je Njemačka sjajno profitirala od zajedničkog tržišta, posebice u eurozoni, te općenito od globalizacije. Drugi je pak problem što su banke sa sjevera Europe snažno doprinijele visokim kreditima na jugu.
Kancelarka štednje' stoga istovremeno održava želju za jakom Europom (sama tvrdi da je kroz sudbinu Istočne Njemačke svjedočila slomu jednu države te da ne bi htjela vidjeti kako Europa 'kliže unazad'), a vlastitim biračima nastoji umanjiti brige oko velikih troškova koje bi morali snositi u slučaju produbljivanja krize. Solidarnost, dakle, s jasnim i limitiranim pragom.
