Njemačka javnost se nakon Svjetskog prvenstva bavi zanimljivom temom: reprezentacija i cijeli folklor oko nje pokazali su sjajnu integraciju stranaca u Njemačkoj. Nacionalnu nogometnu himnu ovaj put je skladao Bushid, poznati reper, sin Tunižanina i Njemice, a desetak reprezentativaca ima iskustvo emigranta u Njemačkoj. Konzervativni dnevnik Frankfurter Allgemeine Zeitung piše da takva reprezentacija predstavlja 'nove njemačke vrijednosti'
Mnogo toga se može zaključiti po navijačkim pjesmama: nekad davno je njemačku reprezentaciju i navijače trebao inspirirati šlager Uda Jürgensa, kasnije je na red došao uglancani pop sentiš Herberta Grönemeyera, dok je autor njemačke himne ovog Svjetskog prvenstva u nogometu 'Fackeln im Wind' (u prijevodu: baklje na vjetru) poznati reper Bushid.
Sin Tunižanina i Njemice, svojedobno maloljetni kriminalac, a danas jedan od superstara njemačkog hip hopa, Bushido je opjevao svoju njemačku domovinu i nogometaše kao nacionalni ponos, pozivajući sve da istaknu njemačke trobojnice prozorima. Glazbenik koji se proslavio brutalnim stihovima o kriminalnom životu u njemačkim gradovima sada je još jedan primjer integracije ljudi stranog porijekla u njemačko društvo, a ništa manji primjer nije ni njegov prijatelj, reprezentativac Sami Khedira, čiji je otac također rođen u Tunisu.
Zapravo, ako bismo politički nekorektno prebrojali krvna zrnca njemačke reprezentacije, ustanovili bismo da su, između ostalih, Miroslav Klose, Lukas Podolski i Piotr Trochowski rođeni Poljaci, Jerome Boateng je iz Gane, Cacau Brazilac, Mario Gomez je dijelom Španjolac, dok je Mesut Özil Turčin treće generacije. Kada se sve zbroji i oduzme, deset njemačkih reprezentativaca ima iskustvo emigranta u njemačkom društvu, a svoj uspjeh i sami predstavljaju dijelom kao zaslugu njemačke domovine.
Naravno, tamošnja javnost i mediji oduševljeni su reprezentacijom, za koju kažu - osim što igra za Nijemce neuobičajeno lijep nogomet - da oslikava raznolikost njemačkog društva, kojom se sada svi ponose. Konzervativni dnevnik Frankfurter Allgemeine Zeitung piše da takva reprezentacija predstavlja 'nove njemačke vrijednosti', hvaleći multikulturalnost i igračku kreativnost ekipe koja istovremeno utjelovljuje 'njemačke vrline poput odgovornosti i posvećenosti cilju', dok Der Spiegel cijelu stvar opisuje kao 'uspješnu integraciju u akciji'. Centralna riječ u cijeloj priči svakako jest integracija, i to stranaca, koja u Njemačkoj napreduje mnogo bolje nego u drugim europskih državama.
Berlinski Srbi navijali za Nijemce
To i ne treba čuditi, jer se na tome itekako radi, o čemu svjedoči i postojanje Mehmeta Matura, koji je u berlinskom nogometnom savezu zadužen za integraciju. Matur te promjene objašnjava ovako: 'To je trend koji se pojavio 2006. godine, a predvodnici su svakako Klose i Podolski. Postojao je jak osjećaj podrške i solidarnosti prema njima, a sada se to još više raširilo, pa netko poput Mehmeta Özila ne privlači samo Turke, nego i građane Njemačke albanskog i arapskog porijekla.
Čak su i berlinski Srbi navijali za Nijemce nakon što je Srbija ispala, pa su kod mene u sportskoj trgovini pokupovali sve zastave i navijačke rekvizite. Većina mojih kupaca je zapravo stranog porijekla, no masovno su kupovali crno-crveno-žute zastave. Njemačka je omogućila nekome poput Özila da svoju tursku nogometnu kreativnost spoji s ovdašnjom disciplinom.' Mehmet Matur govori ono što piše i većina medija, a to je kako je nogometna reprezentacija primjer pozitivnih stvari koje emigranti donose u njemačko društvo, pa se danas procjenjuje da je oko 30 posto njemačkih nogometaša stranog porijekla.
Još važnije je da nema ni podjela ni suparništva u samoj reprezentaciji, pa se gradsko dijete Özil i bavarski potomak Thomas Müller odlično razumiju na terenu, što je rezultiralo nogometom svjetlosnim miljama udaljenim od standarde njemačke igre u stilu nemilosrdnog nogometnog stroja. Na kraju su svi oduševljeni i trećim mjestom, pa nikoga ne čude ekstatične izjave Claudije Roth, supredsjednice Zelenih (inače poslovično nezainteresiranih za sport), koja je igračima poručila da su 'svjetska klasa, koja nas je sve oduševila i očarala. Müller, Schweinsteiger, Özil i svi ostali - to je tim njemačke budućnosti'. Novoizabrani predsjednik Christian Wulff je pak zaključio: 'Reprezentacija je slika njemačke koju svi trebamo željeti.'
Integracijska bajka pokvarena gay insinuacijama
Njemačku integracijsku bajku nakratko su pokvarile priče o tome da su nekoliko njemačkih reprezentativaca, a možda i izbornik Joachim Löw - gay! Iste je objavio Der Spiegel, citirajući sportskog agenta Michaela Beckera, koji je onda, snimkama unatoč, ustvrdio da to nije rekao. Reakcije koje su uslijedile su, gledano iz hrvatske perspektive, skoro pa znanstvena fantastika, jer su mediji i javnost stali uz trenera i igrače, uz tvrdnju da nije važno je li netko u reprezentaciji gay, dok je predsjednik Njemačkog nogometnog saveza Theo Zwanziger otišao korak dalje - rekao je da se nada skorom coming outu nekog nogometaša, kojemu je obećao punu podršku za taj čin. S obzirom na dugogodišnju kampanju Njemačkog nogometnog saveza protiv homofobije u sportu, sve to u Njemačkoj i nije toliko iznenađenje, pa se već počinje špekulirati kako će se Nijemci na sljedećem prvenstvu u Brazilu 2014. ponositi i svojim prvim nogometnim gay superstarom.
Ipak, da integracija nije jednostavan proces, koji stvara i brojne apsurde, pokazuje i primjer koji je u intervjuu za Der Spiegel naveo reper Bushido: 'Svi u mom starom kvartu nose njemačke dresove i kao ludi navijaju, a tamo su sve trgovine u vlasništvu muslimana. Jedan poznati trgovac, inače Libanonac porijeklom, iznad ulaza je okačio veliku njemačku zastavu, jer se ponosi što je Nijemac. Ali preko noći su došli neki ekstremni ljevičari, koji se zalažu za ukidanje države, te su zastavu skinuli i poderali. Bizaran svijet: emigrant se ponosi njemačkom trobojnicom, a rođeni Nijemci je skidaju!'