„Kao novinar moraš ići na mjesta koja nisu ugodna, ali u takvim situacijama svjedočiš i velikoj ljudskosti, što te čini vrlo poniznim“, rekao je za Hinu Philippe Schockweiler, novinar trojezičnog luksemburškog medija Journala.

Kao i nekoliko stotina novinara iz cijelog svijeta, i on je stigao na ukrajinsku granicu kako bi pisao o izbjeglicama koje stižu iz ratom pogođene zemlje. Iznenadio se koliko su "svi mirni" i "posvećeni pomaganju drugima".

Na ukrajinsko-poljskom graničnom prijelazu Medyka, kojim svakodnevno prođu stotine ukrajinskih obitelji, većinom majki s djecom, Schockweiler je rekao da novinarski profesionalizam „u nekom trenutku dođe do svojih granica“ i preostaje činjenica da si „samo čovjek“.

„To je apsolutno u redu i to je ljudski, shvatiti da su neki problemi puno veći od tebe, hitni i prisutni. To te ne sprječava u objektivnom izvještavanju“, rekao je Luksemburžanin.

„Ne mislim da kao novinari to trebamo potiskivati, naprotiv, trebamo zadržati to u umu jer su mnogi zbog empatije i krenuli raditi ovaj posao koji je važan dio bilo kakve promjene u svijetu“, naglasio je.

Ravnoteža i osjećaji

Novinari u radu na mjestima ljudskih tragedija moraju pronaći ravnotežu između potrebe izvještavanja o situaciji i uzimanja u obzir osjećaja onih koji su tom tragedijom pogođeni i nisu raspoloženi za izjave.

Da mnogi novinari nisu pronašli tu ravnotežu na ukrajinskoj granici, svjedoči dvoje volontera u Medyki. Novinaru Hine bili su zahvalni što ih je pitao za dopuštenje da razgovara s njima.

„Napokon netko“, kazali su.

„Neki dan sam morala moliti fotografe da se odmaknu od izbjeglice koja se onesvijestila i krvave glave primala pomoć“, rekla je 18-godišnja volonterka Agnieszka iz Poljske.

Ključna je stvar pitati ljude za pristanak prije uzimanja izjave ili fotografiranja i snimanja, predstaviti sebe i medij za koji radite te zašto to činite, rekao je Luksemburžanin.

Ako vidite da osoba nije raspoložena za medije, ne smijete biti agresivni, dodaje Schockweiler, jer granicu ne prelaze „medijski profesionalci, nego obitelji, majke, bake, stariji ljudi i djeca“.

„Fokus se treba zadržati na objektivnom izvještavanju, ali i dalje se treba pristupati ljudima blaže i opreznije nego u normalnom okruženju“, zaključio je novinar Journala.

Prijateljsko lice

Portugalac Joao Alexandre, novinar javnog radija Antena 1, rekao je kako je njemu lakše zbog prirode njegovog medija jer ljudima pristupa samo s mikrofonom.

„Ljudi se boje kamera i fotoaparata. Ne žele biti izloženi, da su njihova uplakana lica na televizijama diljem svijeta“, kazao je.

Rekao je i da se u svakoj krizi pojave oni koji žele iskoristiti ljude u nevolji, poput krijumčara, zbog čega su izbjeglice nepovjerljive prema neznancima.

Treba im pristupiti "prijateljskim izrazom lica" i ne ispitivati ih odmah o njihovoj patnji, bombama i o tome kako su stigli do granice, nego im ponuditi pomoć, utješiti ih i smiriti i naglašavati da njihova priča može pomoći drugim ljudima.

„Čudan je osjećaj: moraš raditi, pripovijedati priče, skupljati informacije. Ali kad razgovaraš s onima koji stižu s ukrajinske strane, uvijek imaš osjećaj da im moraš pomoći, ponuditi neki izlaz. Sve vas to preplavi“, istaknuo je Portugalac u Medyci.

Tamo se zatekla i 23-godišnja Emma Diarrassouba, studentica politologije i neovisna novinarka rođena u Italiji, ali porijeklom iz Afrike. Stigla je na granicu o svome trošku kako bi dokumentirala situaciju s crnim izbjeglicama „koji su blokirani u Ukrajini“.

„Nekad se slomim jer sam i ja čovjek i koliko god se pripremala, nisam spremna“, rekla je.

Istaknula je da joj izbjeglice nisu strane jer ih je mnogo u Italiji, ali kaže da je na je granici s Poljskom kontekst drugačiji jer su ljudi bliži izvoru sukoba.

Ona je kazala i kako se zbog velike prisutnosti novinara oko izbjeglica „nekad osjeća bezosjećajno“, no smatra i da je važno dati svoj, drugačiji pogled izbjegličkoj krizi.

„Pokušavam postavljati pitanja, ali ako vidim da su uzdrmani puštam ih na miru jer znam da nisu svi spremni za to“, rekla je mlada novinarka.