Iwaki-Yumoto postao je mikrokozmos korporativnog Japana - među novim stanovnicima su inženjeri s dugogodišnjim iskustvom, ali i stotine fizičkih radnika koji stižu u potrazi za većim primanjima.

Među njima je i Ariyoshi Rune, visoki, 47-godišnji vozač kamiona, sa zalizanom kosom i zaliscima koji podsjećaju na njegovog idola, Joea Strummera.

Pet dana u tjednu, Rune je rob napornog života, služeći kao 'nuklearni Rom', kako je pisac Kunio Horie nazvao radnike koji tradicionalno odrađuju najprljavije, najopasnije poslove u japanskim elektranama.

'Sinovima je kul što radim u Fukushimi'

Angažirani na temelju kratkoročnih ugovora, oni održavaju i popravljaju nuklearne elektrane još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je industrija doživjela pravi bum. Danas, kao i nekoć, radnici iz najnižih slojeva japanskog društva rade za mizerne plaće, uz veoma malo prethodne obuke ili iskustva, u opasnim uvjetima.
'Nikada nisam mislio da je rad u elektrani opasan', rekao je Rune za Guardian nakon završetka dnevne smjene, za koju će dobiti 12.000 jena (oko 800 kuna). 'Mislim da je moja plaća poštena s obzirom na posao koji odrađujem. Više je od onoga što sam zarađivao kao vozač kamiona.'

Stigao je u Fukushimu početkom lipnja, nakon što je u jednom magazinu ugledao oglas kojim se traže radnici. Njegova 73-godišnja majka zna da njezin sin radi u tom području, ali nema pojma da provodi polovicu dana na lokaciji najgore nuklearne nesreće u povijesti Japana.

Rune, koji je razveden, obično ima dva slobodna dana tjedno, pa tada putuje u obližnju prefekturu Ibaraki kako bi posjetio sinove. 'Prvo što su mi rekli, kada sam im rekao gdje radim, bilo je: Molim te, nemoj se ozračiti. Oni brinu, ali isto tako misle da je to što radim nekako kul', kaže Rune.

Tvrdi da je izložen radijaciji od pet miliseverta u razdoblju od nešto više od mjesec dana – više nego dvostruko u odnosu na prosječnu svjetsku dopuštenu dozu od 2,4 miliseverta godišnje. Inženjerima koji rade za vlasnika elektrane, tvrtku Tokyo Electric Power (Tepco), unutar zgrada reaktora, dopuštena je godišnja doza zračenja do 250 miliseverta, no Runeov poslodavac zabranio je svojim djelatnicima da se ozrače više od 30 miliseverta, dok privremeni radnici mogu primiti svega 15 miliseverta.

'Ostalo mi je još oko dva mjeseca dok ne dosegnem taj limit, ali se nadam da će u mom slučaju napraviti izuzetak i pustiti me da radim duže', kaže Rune.

Radni dan u nuklearki

Idućeg jutra, u 5.45 sati, autobus već čeka kada se Rume pomalja iz hotela, u kojemu dijeli sobu s petoricom drugih radnika. Pred njima je 45-minutna vožnja do J-Villagea, nogometnog centra, gdje će odslušati naputke za posao koji ih čeka taj dan prije nego što se presvuku u radna odijela, navuku maske i zaštitne naočale, rukavice i monitore koje moraju cijelo vrijeme nositi sa sobom.

U 8 sati počinje prva od dvije 90-minutne smjene u Fukushima Daiichiju, koje dijeli odmor otprilike jednakog trajanja. Zbog izloženosti radijaciji i vrućini, njihov radni dan okončat će se do ranog poslijepodneva.

Rune je Guardianu pružio rijedak uvid u radne uvjete unutar kompleksa nuklearke.

Dok odlazi na prvi 90-minutni odmor, mora skinuti pamučne rukavice prije nego što otvori vrata druge sobe, gdje skida dva para gumenih rukavica i svu odjeću. U trećoj sobi skenira se radi utvrđivanja radijacije, a ukoliko je 'čist', dobiva novu odjeću i donje rublje. Isti proces ponavlja se nakon druge 90-minutne radne smjene.

'Ovdje je sada toliko vruće da moramo imati česte pauze, pa ne mislim da ćemo biti gotovi do siječnja. Iako, vidio sam znakove napretka, poput načina na koji se tretira kontaminirana voda', ističe aludirajući na Tepcov rok za stabiliziranje elektrane.

Rune je član tima od 25 muškaraca, koji uklanjaju i pakiraju 23.000 vatrogasnih uniformi odbačenih u blizini reaktora 1, 2, 3 i 4 u prvim kaotičnim danima nesreće, kada je došlo do topljenja jezgri tri od ukupno šest reaktora. Jedna skupina prikuplja uniforme, koje on preuzima kamionom i odvozi ih drugoj skupini koja ih razvrstava i pakira prije slanja na konačno uklanjanje.

'Nemamo nikakav kontakt s inženjerima ili tehničarima Tepca. Moja tvrtka je otprilike na šestom mjestu po hijerarhiji', kaže.

Desetljeće do razgradnje reaktora

Nijedan od radnika koji su otvorili dušu za Guardian nisu bili sigurni da Tepco može ispuniti siječanjski rok i dovesti reaktore u sigurno stanje. U travnju, Tepco je najavio da će smanjiti radijaciju do srpnja i stabilizirati pogon do siječnja. Očekuje se da će taj rok biti revidiran u utorak, kada bi tvrtka trebala izdati novo priopćenje.

Japanski premijer Naoto Kan izjavio je ovog tjedna da bi moglo proći desetljeće prije početka stavljanja reaktora izvan pogona i njihove razgradnje.

Nakon tragedije 11. ožujka, Tepco je pozvao u pomoć velike građevinske tvrtke, koje su privremeno angažirale radnike putem mreže od oko 600 najamnih tvrtki, različitih stručnosti i ugleda.

Iwaki-Yumoto sada čine tri odvojene zajednice – oko 30.000 lokalnih žitelja, oko 2.000 radnika elektrane i oko 1.000 ljudi evakuiranih iz gradova i sela u blizini nuklearke Fukushima Daiichi.

Prisutnost toliko privremenih radnika, od kojih su svi muškarci, potaknula je zabrinutost da ne slijede baš svi zdravstvena i sigurnosna pravila. Jedan gostioničar požalio se na radnike koji se uvečer vraćaju s posla u radnim uniformama, pa i čizmama koje nose unutar kompleksa nuklearke. Turisti su potpuno iščeznuli iz gradića, inače poznatog po termalnim vodama i planinskim ljepotama.

'Nema puno kontakata između radnika i lokalnog stanovništva', kaže Katsue Takahashi, predstavnik gradskih vlasti Iwakija.

'Vlasnici prenoćišta sretni su što su im kapaciteti popunjeni mjesecima unaprijed, ali počinju brinuti koliko će još ovo sve trajati. Uz evakuirano stanovništvo koje imamo, nitko ne želi doći i provesti praznike ovdje', kaže Takahashi.

'Ostat ću dok me ne otjera radijacija'

Toshiyuki Sasaki, djelatnik građevinske tvrtke s Hokkaida, jedan je od bolje plaćenih radnika kojima je Iwaki-Yumoto postao privremeni dom. On zarađuje dvostruko više od svoje mjesečne plaće od 23.000 kuna za čišćenje ruševina pred reaktorom 3, pripremajući teren za dolazak dizalice od 700 tona koja će postaviti golemi čelični omotač oko zgrade kako bi se spriječila daljnja radijacija.

'Nije mi dopušten ulazak u reaktor, a radim samo jedan ili dva sata dnevno. Ako mi mjerenje pokaže ozračenost od 40 miliseverta godišnje, moram zauvijek otići', kaže Sasaki dok ispija hladno pivo u lokalnom restoranu.

Sasaki, poput ostalih rukovatelja strojnom i voznom mašinerijom, provodi svoje smjene u kabinama dizalica i rovokopača, kojima čiste opasne radioaktivne ruševine i krhotine. On je radio na izgradnji brojnih nuklearki, no nikada ranije nije pomagao u spašavanju jedne od njih od katastrofe. Najavljuje da će raditi u Fukushimi dokle god mu to očitavanja na radijaciju dopuste.

'Veoma smo oprezni. Ukoliko moj dozimetar dosegne određenu razinu za vrijeme jedne smjene, moram otići. Ali to se još uvijek nije dogodilo', kaže Sasaki.

Ne dijele svi radnici njegov optimizam. Otprilike polovica djelatnika odbila je raditi u Fukushimi na traženje svojih obitelji.

Jedina šansa

Svi radnici koji su govorili za Guardian rekli su da vjeruju da najizravnija opasnost za njihovo zdravlje ne dolazi od radijacije, već od sati provedenih pod maskama, naočalama i zaštitnim odijelima koja su pričvršćena uz njihova tijela samoljepivom trakom na vratu te zglobovima ruku i nogu. 'Radijacija me ne brine, ali brine me da ću se razboljeti od ove vrućine', kaže a 34-godišnjak iz Osake koji nije želio iznijeti svoje ime. 'Nevjerojatno je vruće u tim odijelima. Znam nekoliko ljudi koje su odnijeli s posla', kaže.

Situacija s hranom, međutim, poboljšala se od prvih dana krize, kada su Tepco i vlada kritizirani jer radnicima nisu dopremili dovoljno namirnica i pića. Ručak je obično riža s curryjem, flaširana voda i čaj, vitaminski dodaci hrani u formi gela koji se siše iz tube i paketić bombona ili čokolade.

Kada se jednom okonča kriza u Fukushimi, priznanja će zasluženo ići inženjerima Tepca, vojnicima i djelatnicima hitnih službi koji su se borili s radijacijom u prvim danima nakon cunamija.

Rune, koji je u Fukushimu stigao s udaljenog otoka Kyushu na jugozapadu zemlje, očekuje da neće biti puno pohvala za ljude koji su čistili devastaciju što su je za sobom ostavili valovi. 'Ljudi poput mene dolaze ovdje djelomično i zbog osjećaja dužnosti, ali uglavnom zato da zarade više novca. Neki stižu zato što su nezaposleni, a drugi su ovdje zato što nikad nisu uspjeli zadržati regularan posao. Do sada, nitko im nikada nije htio pružiti priliku', zaključio je Rune.