Iako su Sjedinjene Države uništile 90 posto svog nekadašnjeg kemijskog arsenala, vojska ne očekuje da će završiti uništenje svog naoružanja tog tipa prije 2023. godine.

Kao i mnoge druge zemlje koje su odlučile poštivati Konvenciju o zabrani kemijskog naoružanja, i SAD se uvjerio da njegovo uništenje nije tako jednostavno.

Uporaba kemijskog oružja crvena je linija koju Bašar al-Asad ne smije preći, davno je rekao američki predsjednik Barack Obama. Ono što je ostalo neizrečeno jest da se u američkim skladištima kemijskog naoružanja nalazi mnogo onoga što ima i Sirija, za koju se procjenjuje da posjeduje 1.000 tona iperita, sarina i nervnog otrova VX-a.

Rusija, koja je potaknula incijativu za stavljanjem sirijskog arsenala pod međunarodni nadzor, ima najveće svjetske zalihe kemijskog oružja.

Uništenje kemijskog oružja kolosalan je zadatak i nepoznato je kako ga međunarodna zajednica može izvršiti u Siriji s nepovjerenjem u režim Bašara al-Asada, nepoznate lokacije na kojima se oružje nalazi i uz borbe koje u zemlji traju.

U Americi taj posao kasni zbog razloga koji variraju od ekoloških problema do tehničkih i sigurnosnih izazova i skupoće cijelog procesa.

'To je jako spor postupak', kaže Dieter Rothbacher, bivši inspektor UN-a za kemijsko naoružanje koji je radio u Iraku, Rusiji i SAD-u. 'Zapravo, vrlo je lako zaostati za planiranim rasporedom', dodaje.

Amerikanci su počeli razvijati kemijsko oružje oko Prvog svjetskog rata, polako povećavajući svoje kapacitete sve do 1968. Do tada su na zalihama već imali 31,5 tisuću tona sarina, iperita i VX-a. Rusija je imala 44 tisuće tona.

Pokret za uništenje kemijskog oružja u SAD-u začet je 70-ih, a puni je zamah dobio 80-ih godina kada je Kongres naložio ministarstvu obrane za počne uništavati zalihe. To je u 90-ima postala međunarodna obaveza s potpisivanjem Konvencije o zabrani kemijskog naoružanja.

Proces uništavanja je složen i svod se na dvije metode - kemijsku neutralizaciju ili spaljivanje na visokim temperaturama od nekoliko tisuća Celzijevih stupnjeva. Oba su procesa opasna. Desetljećima stari kontejneri za pohranu mogu imati pukotine. Uništavanje kao nus-produkt ima opasan otpad koji se mora pažljivo uskladištiti, a već sastavljeno oružje, poput raketa s već montiranim kemijskim punjenjem nosi svoje rizike.

Američka vojska uništavala je oružje na devet lokacija u SAD-u. Do siječnja 2012. završeno je 90 posto posla i samo su dva skladišta ostala otvorena.

Prvi je Pueblo, smješten u pustinji 65 kilometara od Colorado Springsa. Tamo vojska ima još 2.600 tona kemijskog oružja. Pogon za uništenje je izgrađen i sada je u fazi ispitivanja. Ako sve bude u redu, bit će operativan 2015. i svo bi oružje trebalo biti uništeno do 2019.

Drugo je skladište Blue Grass u blizini Richmonda u Kentuckyju. Tamošnji je pogon za uništenje u izgradnji i vojska ne očekuje da će biti operativan prije 2020., a uništenje preostalih 500 tona kemijskog oružja planirano je do 2023. godine.

Sjedinjene su Države davno probile i prvi (2007.) i drugi rok (2012.) za uništenje svog kemijskog arsenala. Rusija također znatno kasni. Takva je situacija s kemijskim naoružanjem u dvjema zemljama s najvećim zalihama u trenutku dok međunarodna zajednica traži brzu, potpunu i vjerodostojnu akciju kojom bi se zajamčilo da Asad više nikad ne upotrijebi otrov protiv civila.