Dugoočekivani govor američkog predsjednika Baracka Obame o stanju na Bliskom istoku i sjeveru Afrike dočekan je s podijeljenim emocijama, a njegove najvažnije poruke - podrška uspostavi palestinske države s granicama iz 1967. i najava financijske pomoći u vidu oprosta duga Egiptu i zajmova zemljama regije - začinila je izjava da SAD više cijeni dostojanstvo uličnog prodavača u Tunisu, nego sirovu snagu diktatora. Ni riječi o diktatorskim režimima u regiji i svijetu kojih se SAD još uijek ne odriče, poput Saudijske Arabije, Jordana, Ekvatorijalne Gvineje, Kameruna, Čada, Etiopije, Turkmenistana, Uzbekistana...
Obamin govor dobio je snažnu i nepodijeljenu podršku zapadnih saveznika, ponajprije Velike Britanije, Francuske i Njemačke, kojima se, uz parole o pravednom rješenju u izraelsko-palestinskom sukobu i demokratizaciji Bliskog istoka i sjevera Afrike, otvaraju nova tržišta. No oduševljenje je izostalo u samoj regiji. Progresivne snage očekivale su konkretnije planove i snažniju osudu preostalih režima, dok su reakcionarne vlasti osudile američko uplitanje u njihove unutarnje stvari. Najžešće osude stižu iz Izraela i palestinskih područja, kao i iz samog SAD-a, gdje se zahuktava kampanja za predsjedničke izbore 2012.
Obama je premijerno 'načeo' tek Bahrain, čiji je režim - u paketu sa Sirijom i Jemenom - pozvao da provede demokratske reforme ili da odstupi s vlasti. Usporedba između progona Šijita u Bahreinu s onim što proživljavaju Kopti u Egiptu ipak je nadišla mnoga očekivanja, a opaska da se dijalog ne može ostvariti dok su predstavnici miroljubive oporbe u zatvoru donijet će mu dodatne simpatije. To je ujedno i jedno od većih iznenađenja u Obaminom govoru, koje svjedoči da njegova administracija svim silama radi na revolucionarnoj promjeni imidža vanjske politike SAD-a.
Govor će zasigurno unijeti dodatnu nervozu u Saudijskoj Arabiji i ostalim zaljevskim zemljama, koje će zabrinuti Obamin naglasak na ljudskim pravima, a osobito jednakopravnosti žena u arapskim zemljama. 'Regija ne može u punini ostvariti svoje potencijale ako polovica njezinih stanovnika ne može ostvariti svoje potencijale', izjavio je Obama.
Dobro zvuči, pogotovo ako se zanemari činjenica da se unatoč otvorenim neslaganjima Washingtona i Rijada oko rušenja Hosnija Mubaraka, suradnja SAD-a i Saudijske Arabije na obostrano zadovoljstvo širi suradnjom na stvaranju novih obrambenih snaga za zaštitu naftnih postrojenja u tom arapskom kraljevstvu. Još bolje, ako se govor začini zrncem pokajništva, poput Obamina priznanja da je Washington desetljećima slijedio samo svoje interese u regiji, od energetske sigurnosti do borbe protiv terorizma i proliferacije nuklearnog oružja.
Sugerirajući da je još uvijek ograničen u svojim potezima, Obama je izjavio da će biti trenutaka kada američki kratkoročni interesi neće biti idealno usklađeni s dugoročnom vizijom koju SAD ima za regiju. Časopis Foreign Policy primjećuje da je Obama time otvoreno priznao da još uvijek nema formulu za nadilaženje kontradikcija između proklamiranih američkih vrijednosti i nemoralnih savezništava koji se u Washingtonu smatraju potrebnim.
Izrael i Palestina - povratak na granice iz 1967.
U ključnom i najosjetljivijem pitanju za budućnost muslimanskog svijeta - sukobu Izraela i Palestine - Obamin govor izazvao je najviše reakcija. Obama se založio za palestinsku državu s granicama iz 1967, prije nego je Izrael u Bliskoistočnom ratu okupirao Zapadnu obalu, Pojas Gaze i istočni Jeruzalem. Za najizglednije republikanske kandidate za stranačku nominaciju na predstojećim predsjedničkim izborima govor je došao kao naručen, pa je tako Mitt Romney ustvrdio da 'Obama ne poštuje Izrael', dok je za Tima Pawlentyja on 'katastrofa' zbog posrednog uvažavanja Hamasa, kojeg Washington smatra terorističkom organizacijom.
Obama je kritizirao širenje izraelskih naselja i poručio da postojanje Izraela kao židovske i demokratske države ne može biti praćeno 'stalnom okupacijom'. Istovremeno, upozorio je Palestince da ne odriču legitimitet postojanju Izraela i istaknuo da palestinsku državu neće stvoriti simbolički potezi u Ujedinjenim narodima.
'Palestinci bi trebali znati teritorijalne konture njihove države', rekao je Obama, sugerirajući time da će tek dogovor oko pitanja granica i sigurnosti poslužiti kao temelj za daljnji napredak u pregovorima.
Na daljnji užas Benjamina Netanyahua, koji je nakon jučerašnjeg sastanka s Obamom rekao da se Izrael ne može vratiti na granice iz 1967. jer su te granice 'neobranjive', Obama u svom govoru nije zatvorio vrata palestinskoj Vladi nacionalnog jedinstva. Napomenuo je da je sporazum između Hamasa i Fataha pokrenuo 'duboka i legitimna pitanja' na koja će Palestinci sami morati pružiti 'kredibilan odgovor', uz nezaobilazan dodatak da bi Palestinci morali jasno odgovoriti i kako je moguć sporazum s onima koji ne priznaju izraelsku državu - aludirajući na Hamas.
Uskoro su stigle i prve reakcije iz Gaze: Arapska nacija ne treba lekciju iz demokracije od Obame - Obama je taj kojemu treba lekcija, imajući u vidu njegovu potporu izraelskim zločinima i odbijanje osude izraelske okupacije, rekao je glasnogovornik Hamasa Sami Abu-Zuhri, prosvjedujući zbog američke intervencije u unutarnje palestinske stvari.
Obama je, međutim, tek umočio prst u kaljužu koju su zamutile godine američke involviranosti na Bliskom istoku i sjeveru Afrike. 'Nakon desetljeća prihvaćanja svijeta u regiji kakav jest, imamo šansu razvijati svijet kakav bi trebao biti', rekao je Obama, vjerojatno podižući obrve mnogog uličnog prodavača u Tunisu i njegovih kolega širom regije. Instaliranje i konstantna pomoć u održanju regionalnih režima na vlasti teško da bi se mogla izjednačiti s prihvaćanjem svijeta kakav jest - osim ako takav svijet ne podrazumijeva samorazumljivost bogom danog američkog prisutstva u regiji, i šire.
