Od osnutka do danas ovo tijelo u odnosu s građanima i javnosti prošlo je sve moguće emotivne faze: od odobravanja do prezira, od slijepog obožavanja na razini idolopoklonstva do odbijanja poslušnosti i pokretanja ustavnih tužbi. Dijelom zato što su se spoznaje o koronavirusu stjecale u realnom vremenu pa su i odluke graničile s improvizacijom, što je ostavljalo dojam vrludanja i nekonzistentnosti. A dijelom zato što je ipak bilo i vrludanja i nekonzistentnosti.

U obranu Stožera treba kazati da je u gotovo cijelom dosadašnjem trajanju pandemije, izuzev strogog zatvaranja na početku prošlog proljeća, Hrvatska bila među državama s najblažim epidemiološkim mjerama: u usporedbi s nama, situacija u nekim europskim državama ili recimo Australiji zvučala je i izgledala gotovo mahnito. S druge strane zlobnici će reći da nije imalo smisla trenirati strogoću ako u relativno nefunkcionalnom društvu kao što je hrvatsko nisi u stanju doista to provesti.

Za konac 2021. godine - i, nadamo se, zadnju godinu u kojoj ćemo se baviti Stožerom, a bogme i Stožer nama - izdvojili smo, odnosno pobrojali neke nelogičnosti koje smo gledali i slušali. To dakako ne znači da nije bilo dobrih strana, dapače. Samo ovo nije takav tekst.

Od obične gripe do nacionalne ugroze

'Covid nije bolest koja predstavlja značajnu ugrozu, to je bolest na razini obične gripe', riječi su tada friškog ministra zdravstva Vilija Beroša na samom početku epidemije, tek koji tjedan prije nego što će problem eskalirati i prije nego što će se s kolegama iz Stožera producirati na naslovnicama revijalnih tiskovina te primati crteže i pjesmice oduševljenih školaraca iz svih dijelova Hrvatske. Vrlo brzo 'obična gripa' ipak će izrasti u nacionalnu ugrozu, a Beroševe izjave i konferencije poprimati sve dramatičnije, gotovo pa ratničke tonove.

'Nošenje maski u trgovinama za zdrave ljude nema nikakvog smisla', kazat će ravnatelj Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo Krunoslav Capak te će se nešto kasnije zgražati nad ljudima koji odbijaju maske i pozivati ih da - kada idu na operaciju s otvorenim abdomenom - svoje liječnike zamole da ne koriste zaštitu.

Kad je došlo vrijeme za izlazak na izbore, Stožer je dopustio da glasaju i građani koji su bili u samoizolaciji, pod uvjetom da ipak nose zaštitnu masku. Kada je nešto kasnije otvoreno pitanje kršenja samoizolacije, te je ljude Alemka Markotić proglasila bioteroristima.

Odokativna samoizolacija

I samoizolacija kao koncept često je bivala spornom, pogotovo u samom začetku: upozoravalo se da se radi o 'odokativnoj' metodi slanja građana u petnaestodnevni kućni pritvor zahvaljujući nejasnoj definiciji termina 'bliski kontakt'. U slučaju fotografa koji je nakratko boravio u velikoj sportskoj dvorani s tridesetak ljudi, među kojima je bio jedan inficirani, ona je propisana premda su njih dvojica bila u kontaktu isključivo kroz objektiv fotoaparata. Slično se dogodilo svakome koga je susjed ili prijatelj prijavio kao kontakt. U slučaju rukovanja premijera Andreja Plenkovića sa zaraženim tenisačem Novakom Đokovićem procijenjeno je da to nije potrebno.

Više izbora provedeno je u doba pandemije i slučaj će htjeti da je baš u tim periodima bolest ubacila u nižu brzinu, no kada je došlo vrijeme za izglasavanje Vlade, presudan glas - Dario Hrebak iz HSLS-a - dobio je posebnu dozvolu Krunoslava Capaka kako bi izašao iz samoizolacije i ukazao se na sjednici u Saboru.

Javni događaji posebna su priča: za povijest će ostati zapamćeno da je odobrenje Stožera dobila hvarska procesija Za križen i to će mu se često nabijati na nos. Ne zato što je bila dozvoljena, nego zato što je bila prva i, u to vrijeme, jedina.

Bilo je to doba famoznih propusnica, dokumenta uvedenog kako bi se smanjila mobilnost građana i ograničilo nepotrebna putovanja, no time je nehotice prokazana apsurdnost same organizacije države: nije, recimo, bilo dozvoljeno putovati između dva bračka ili hvarska sela s ukupno 800 stanovnika, ali se zato bez problema moglo krstariti prostorno neusporedivo većim Zagrebom, u kojemu živi čak 800 tisuća ljudi, dakle gotovo četvrtina Hrvatske. Problematično je bilo i ograničavanje raspolaganja privatnom imovinom jer građanima nije bilo dozvoljeno otići do vlastite kuće ili vikendice, no propusnice su na sreću ubrzo ukinute pa se o tome nije dalje raspravljalo.

A i sve odluke Stožera civilne zaštite 'pokrivene' su izmjenom Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti, čime je prethodno postupanje ovog tijela - kako je to plastično opisala oporba - naknadno legalizirano.

Ugostiteljske, sportske i ine konfuzije

U mjesecima koji su slijedili i Hrvatska i svijet plesali su s koronavirusom i taktizirali s mjerama: ljeti malo blaže, zimi nešto strože. Početkom godine zatvoreni su svi ugostiteljski objekti, pa se kava masovno kupovala u pekarnicama i na benzinskim crpkama. Nije se moglo sjesti na terasu kafića, ali zato jest na klupu. Potom su otvoreni jedino restorani, pa je dozvola za rad de facto ovisila o birokratskom detalju registracije djelatnosti - a ne o onome što se u ugostiteljskom objektu doista radi.

Teretane su gotovo bankrotirale dok se netko sjetio omogućiti im rad pod jasnim uvjetima. Moglo se igrati vaterpolo, ali ne i plivati ili skakati u vodu. Zabranjena je atletika, ali je dozvoljen nogomet, trenirati se smjelo profesionalno - doduše ne u svim sportovima - ali je rekreativno to bilo strogo zabranjeno. S klizanjem je bilo obrnuto: treninzi su zabranjeni, a javna klizališta ostala otvorena.

U kafićima se moglo čitati novine, no listanje knjiga u knjižnicama ili knjižarama nije vam smjelo pasti na pamet. Kladionice su zatvorene, no Hrvatska lutrija ostala je raditi. Ali u njoj ste mogli uplatiti samo listiće za loto, ne i kladiti se. Sajmovi na otvorenom redom su otkazivani dok su trgovački centri gotovo cijelo vrijeme radili. Bazeni su bili zatvoreni, a toplice otvorene.

Stotine sličnih primjera iz svakodnevnog života izazivali su konfuziju, nezadovoljstvo ili podsmijeh, prigovore zbog dvostrukih kriterija i sve glasnije proteste. Zabilježili smo i začudnu najavu da će zbog koronavirusa biti potpuno zabranjen rad nedjeljom, što je opasno mirisalo na politizaciju Stožera u prigodnom predizbornom vremenu.

Na koncu, tu su famozne covid potvrde kao dokument zamišljen za olakšavanje putovanja među državama, da bi mutirao u propusnicu za sve veći broj svakodnevnih aktivnosti. No Hrvatska ih nije uvela za sve aspekte života, poput većine europskih država, pa tu nastaje procjep: Stožer do današnjeg dana ima poteškoća objasniti zašto je moguće bez potvrde tri sata sjediti u restoranu, ali ne i predati pismo u pošti. Ili koliki je uopće njihov rok trajanja, što je s osobama koje su i preboljele virus i cijepljene su dva puta i slično.

Hrvatima za utjehu, sličnih problema s konzistentnošću imaju stožeri i 'stožeri' u većini europskih država, u kojima se o koronavirusu također uči u hodu i epidemiološke mjere prilagođavaju se gotovo na dnevnoj razini. I svugdje prije svega vlada želja da u ovo doba iduće godine napokon zaboravimo da ovo tijelo uopće postoji.