Suđenje bivšem zapovjedniku pričuvne postrojbe MUP-a Tomislavu Merčepu formalno je nanovo započeto jer je na posljednjem ročištu utvrđeno da je članica vijeća Jadranka Mandušić u istrazi ispitivala jednog od svjedoka, a zakonom je zabranjeno da suci koji su vodili ili na neki drugi način sudjelovali u istražnom postupku, budu članovi sudskog vijeća koje vodi glavnu raspravu. Sutkinju Mandušić zamijenio je sudac Petar Šakić, sudskim vijećem i dalje predsjeda sudac Zdravko Majerović, a treći član je sudac Ratko Šćekić

Merčepa, podsjetimo, optužnica tereti da je od 8. listopada do polovice prosinca 1991, kao zapovjednik pričuvne postrojbe MUP-a smještene u Pakračkoj Poljani i dijelom u Zagrebu u paviljonu na Zagrebačkom velesajmu, osobno naredio nezakonito uhićenje 52 osobe te mučenje i ubojstva 43 civila sa zagrebačkoga, kutinskoga i pakračkog područja.

Merčep se ne smatra krivim te je danas samo kazao: 'Optužnica je žalosna', na što ga je predsjednik sudskog vijeća Zdravko Majerović upozorio da će o tome govoriti prilikom iznošenja svoje obrane, a potom je današnje ročište glavne rasprave nastavljeno prihvaćanjem prijedloga svjedoka i dokaznoga materijala optužbe, opunomoćenika oštećenika i obrane. U klupu za svjedoke, između ostalih, sjest će Franjo Gregurić, Vladimir Šeks, Josip Perković, Ivan Jarnjak, Smiljan Reljić, Žarko Domljan i Ivan Vekić.

Među onima koji su svjedočili u današnjem nastavku suđenja bila je Vjera Velebit koja se prisjetila okolnosti nestanka svojega supruga Bože Velebita. Njega je, kako je kazala, na autobusnom kolodvoru u  Kutini, kamo ga je osobno odvezla, potkraj listopada 1991. godine uhitila i s lisicama na rukama odvela skupina muškaraca, dio kojih je poznavala, nakon što je i njoj jedan od njih uperio pušku u glavu tražeći da ih odbaci dio puta nakon čega su nju ostavili, dok su oni sjeli u drugi automobil kojim je upravljao Zvonimir Zakošek. Kazali su joj da će ga ispitati i poslijepodne vratiti, no to se nije dogodilo i nikada više nije vidjela svojega supruga.

Kasnije tog istoga dana, kazala je, došli su vojnici u njihovu kuću, među njima i Mario Jajić, tražeći od nje novac, odnosno, kako je rekla 'valutu', a ona im je dala 400 franaka i 100 maraka te potpisala da im je dala taj novac. Objašnjenje nije dobila, a došli su i drugi dan tražeći opet novac tvrdeći da je njezin muž rekao da ima još, ali ona je rekla da ne zna kako jer nema ništa više. Oni su pretražili kuću i nisu ništa našli osim stare lovačke puške jer je njezin suprug bio lovac i tu su pušku ostavili.

Istaknula je da je svaki dan tražila muža, i u Crvenom kriżu i u Pakračkoj Poljani, no tamo joj je jednom jedan muškarac u maskirnoj odori za kojega, kao i ostale muškarce koje je tamo vidjela, tvrdi da je bio hrvatski vojnik zbog maskirnih odora i oznaka ZNG i policije, kazao da 'vodi supruga odavde jer čuda se svake noći događaju u Pakračkoj Poljani'. Svejedno je nastavila potragu, pa je bila i u Kutini kod tamošnjeg zapovjednika za kojeg se ispostavilo da od ranije poznaje njezinoga supruga, a iako joj nije htio reći je li Božo Velebit mrtav, drugi put kad je došla k njemu on joj je, gledajući u pod samo rekao: 'Idite i čuvajte svoju djecu.' 'Tada su mi sve lađe potonule', kazala je kroz suze Vjera Velebit.

S obzirom na to da je kazala da je 'pokušavala doći i do Tomislava Merčepa jer je za njega čula preko televizije i novina te se pričalo da je on strah i trepet u Poljani', na upit suca je li ga ikada tamo i vidjela, odgovorila je da nikada nije mogla doći do njega. Kazala je da se pitala i je li se obratila pravoj strani te da je dvije, tri godine nakon nestanka supruga od električara, koji je u međuvremenu umro, a kojega su tada bili pozvali da popravi struju u zatvoru za koji nije znala točno reći je li bio kod igrališta ili u domu, čula da je vidio njezinog supruga koji je bio mučen i sav crn, ali nije znao je li to zato što je bio pretučen ili paljen, a čula je i, kazala je da su ljudi tamo bili paljeni, da im je guljena koža, da im se guralo strujne žice u debelo crijevo i slično.

Na upit Merčepovog branitelja kako zna da su to bili hrvatski vojnici i da je Merčep bio glavni, Vjera Velebit je kazala da se za Merčepa od vojnika čulo da je on glavni i da naređuje pogubljenja, a da su vojnici bili u novim maskirnim odorama s oznakama ZNG i Tigrovi, iako se nije mogla točno sjetiti svih, te da je bilo i znakova na automobilima koji su svi bili išarani sprejevima te da su oni govorili da su vojska koja brani Hrvatsku, ali da njoj 'to nije tako izgledalo, već kao zvijeri puštene s lanca'.

Nakon Vjere Velebit, u klupu za svjedoke sjeo je Krešimir Šteović koji je svjedočio da je bio pripadnik, kako je on to opisao, seoske straže 56. bojne na raskršću kod Mađerića gdje je bio kontrolni punkt te je kazao da su dobili papirić na kojemu je samo pisalo 'Božo Velebit' i rečeno im je da ga treba privesti. Kao glavnog je naveo Zakošeka, kazavši da su od pripadnika Merčepove postrojbe ranije dobili uniforme i oružje, koje im je zadužio Zakošek.

Šteović je kazao da nije vidio ozlijeđenog Velebita, a Merčepa je samo jednom vidio kad je prolazio u automobilu i pozdravio ga. Nije baš točno znao objasniti što su i tko bili te komu pripadali pripadnici 56. bojne kojima je i sam pripadao te je stalno o njoj govorio kao o seoskoj straži, a za pripadnike Merčepove postrojbe kazao je da su im njezini pripadnici tako sami govorili dok za Zakošeka s kojim je svaki dan razgovarao nije znao ima li koga iznad sebe.

Slično je o pripadnicima Merčepove postrojbe govorili i svjedoci Goran Skozit te Edo Baksa, također pripadnici 56. bojne, koji su također rekli da se tako pričalo te su i oni spominjali Zvonka Zakošeka, ali je Baksa kazao da je bilo i drugih zapovjednika, no da se više svih ne sjeća. Skozit je rekao da je možda jednom vidio Merčepa te da mu se ovaj nikad nije predstavio kao zapovjednik, a kazao da je među zarobljenima, koliko se sjeća, bilo onih koji su postali vojnici, spomenuvši braću Miovići, koje je bila spomenula i Vjera Velebit, ali da nije s njima pričao o tome kako se to dogodilo. Da Merčepa nikada tamo nije vidio, kazao je Baksa, inače nećak Velebita, a koji nije znao za Zakošeka, ali jest za Šteovića s kojim o Velebitu nikad nije razgovarao i može ih, kazao je, povezati samo na temelju priča koje je čuo.

Posljednji svjedok na današnjem ročištu bio jeliječnik iz pakračke bolnice Ivan Marjanović koji je govorio o okolnostima nestanka bolničara Đorđe Gunjevića i doktora Dušana Maletića, koje je poznavao i kazao da su bili dobri ljudi i važni za bolnicu. O njihovom privođenju čuo je posredno, a da su pušteni također iz priča u bolnici. Potvrdio je da je znao za Merčepovo ranjavanje, i da je znao da je važan i zaslužan za obranu, ali i da je strah i trepet za neprijatelje, a ne sjeća se da je bio liječio Sinišu Rimca, a za medicinsku dokumentaciju kazao je da se nalazi u arhivu sanitetskog stožera Ministarstva zdravstva. Time je i završeno današnje ročište, a suđenje se nastavlja sutra ispitivanjem novih svjedoka.