Titanfall je jedan od onih naslova koji vam odvlače pažnju htjeli vi to ili ne. Osim što je bio objektivno najpopularnija Xbox One igra na prošlogodišnjem E3-u, on se toliko dugo provlačio kroz medije da bi ga, da niste moja malenkost, vjerojatno krivo procijenili zbog masivne reklamne kampanje. Reklamne kampanje u kojoj je EA prodao dušu samom Nečastivom kako bi ovu igru stavio svakome u prvi kadar. Kvragu, znajući što imaju u rukama, čak su i u jednom trenu dobili čuveni „Microsoft kamion pun novca^TM“ kako bi igru ostavili utaborenom na Microsoftovim platformama. U konačnici, sve to se obistinilo. Titanfall je, kao što znate, ekskluzivan na Microsoftovoj platformi, rađen je sa strane bivših tvoraca Call of Dutya i predstavlja Redmondov punokrvni ulazak u bitku za najbolju next gen konzolu.

PC verzija igre s kojom smo mi imali posla radi sasvim solidno na prosječnim konfiguracijama, makar instalacija predstavlja rekordno iritantno iskustvo. Naime, digitalni download težak je nešto manje od 50 Gigabytea, nakon čega slijedi čekanje od dvije gladne godine kako bi se čitava stvar konačno instalirala. Agonija čekanja ne prestaje s time, s obzirom da svako učitavanje ove igre traje dovoljno dugo da vas naživcira, te dovoljno kratko da ne bacite miš u zid. Međutim, nakon čekanja i čekanja, igra se konačno pokrene i stvari sjednu na svoje mjesto. Doslovno.

Nakon dvadeset sati igranja, stotina karamboliranih humanoidnih Titana, te još veće količine pucnjeva is čuvenog (OP) Smart Pistola, ostaje nam neka vrsta praznog osjećaja u ustima. Nije da se ovdje radi o igri koja je u bilo kojem smislu loša. Veći problem sa Titanfallom je što ga je marketinški hype doslovce strpao u ligu u kojoj on uopće nije. Kako bi pojasnio neke startne postulate reći ću samo kako je ovo ni manje ni više nego igra koja se vrti u engineu starom preko deset godina. Sourceom tjerani Titanfall izgleda sasvim solidno, no i dalje se vidi kako ovo i nije najnapredniji naslov na tržištu. Kao drugo, što se kampanje tiče, on je neoprostivo kratka. Nakon prvih nekoliko sati provedenih uz naracijom praćenu kampanju teško je ne ostati razočaran. Mislim, za jedan prolaz kroz igru treba vam manje od sat vremena. I onda, naravno, igrate sve iz početka, samo sa drugom stranom. U svakoj kampanju sudjelujete u setu od nekoliko multiplayer mečeva, upoznajete se sa igrinom dinamikom i pratite priču koja, zavisno o tome tko pobijedi misiju, ima drukčiju naraciju za kraj. I zgodna je stvar što vas igra tjera da prvo igrate s negativncima, što malo naginje stranu na vještije igrače koji čitavu stvar igraju po drugi put. Jer, realno gledano, svi želimo da pozitivci pobijede.

A koja je priča sa tim pozitivcima i negativcima, pitate se. Pa, iskreno, toliko je prozirna i trivijalna da imate dojam da slušate glorificiranu verziju barske tučnjave gdje zločesti dobrima hoće uzeti materijalna dobra i teritorij, dobri se hoće obraniti, a između svega stoje civili koji u jednom trenu ionako budu pobijeni. Na kraju priče sve se svede na sukob dvojica veterana koji se znaju od prije, te čitava stvar kulminira: a) jednom velikom eksplozijom b) velikim obračunom na mjestu koje vam ne želimo otkriti jer, realno, spoilati ćemo vam prvih sat vremena igre.

Na sveopću narodnu radost, kampanja nije razlog zbog kojeg igrate Titanfall. Zapravo, ne možemo biti sretniji znajući kako nam glavni razlog igranja ove igre strši na uvodnom ekranu kao blago pijana i poprilično napaljena plavuša. Multiplayer opcija glavna je Titanfallova komponenta i to se vidi iz orbite. Dapače, jedini razlog zbog kojeg ćete drugi put pokrenuti kampanju je kako biste otključali najtežeg titana. Nakon toga se, apsolutno smo sigurni, na nju NIKADA nećete vraćati. Svejedmo, vrijedi se zapitati u čemu je štos sa multiplayerom, da jednom rukom riješava igrinu apsolutno katastrofalnu kampanju i odnosi onu plavušu sa početka paragrafa?

U tome što je rađen po isprobanoj formuli, te u čitavu priču donosi dovoljno noviteta da prisvoji čitave bataljune igrača željnih brze i kaotične akcije. Sjećate li se kako su svi naricali kada su čuli da igra podnosi maksimalno dvanaest živih igrača? Iskreno, da su ubacili trinaestog, garantiram vam da bi polovici igrača eksplodirala glava kao onom liku iz Scannersa. Titanfallov multiplayer je intenzivno, nasilno i luđački zabavno iskustvo koje podsjeća na najbolje dane Call of Dutya. Da, rekao sam Call of Duty...dok je još bio dobar.

Titanfall svoje korijene očigledno ne planira sakrivati. Igra je do grla u CoD štimungu, brza je kao ris i nemilosrdno baca stvari igraču u lice. Na sreću, u svemu tome se je lako snaći, ali ne iz prve ruke. Ovo nimalo ne olakšava oprema kojom piloti odnosno igrači raspolažu. Po mapi se, naime, krećete pomoću parkur seta koji vam omogućuje skakanje sa zida na zid, pentranje po nemogućim uzvisinama i načelno bunny hopping koji Krist Isus ne može naciljati. Da stvar bude još slađa, u igru su ubačena oružja poput notornog pametnog pištolja koji i dalje olakšavaju život igračima bez „skillza“. Međutim, u trenu kada shvatite da tom govnu treba tri sekunde da nacilja živog igrača, te kako očito pati od kratkovidnosti, stvari sjednu na mjesto.

Ovaj dinamični akcijski shooter je, u slučaju da niste shvatili, fantastično balansiran. Štoviše, u trenu kada mehaničke gorile od deset metara krenu padati s neba, stvari ne postaju nimalo teže za male pilote koji svojeg dvonogog trabanta zbog nekog razloga već nisu pozvali. Svaki pilot pored standardnog oružja nosi i protu-titansko oružje koje, vjerovali ili ne, nanosi trunkicu više štete od grebanja boje sa branika. Nadalje, Titani baš i nisu vični penjanju, što zanči da ćete ih sa vrha zgrada gađati kao patke u kadi. Doduše u trenu kada vas skuže na mapi ili na krovu lokalnog kupleraja, bježite kako znate i umijete, jer vam garantiramo kako ćete dvije sekunde nakon toga sakupljati noge po žaluzinu. Titani, kada uđete u njih, ostavljaju dojam masivnih metalnih čudovišta koja raspolažu zapanjujuće velikim arsenalom. Minus je, osim što su spori, te da im se u najgorem trenu na leđa mogu popesti neprijateljski piloti koji im počinju rešetati vitalne dijelove, te elegantno zaobilaziti štitove.

Uglavnom, dinamika igre složena je tako da niti jedna klasa ili loadout nisu prejaki. Postoje samo oni koji vam pašu više i oni koji vam pašu manje. I što je najbolje od svega, igra je, za razliku od Call of Dutya, vrlo ofenzivne prirode. Kampiranje je praktički nemoguće, a kada se i desi, zahvaljujući sumanutoj brzini jetpackom opremljenih pilota, snajperist će vrlo često nakon izuzetno kratkog vremena završiti sa neprijateljskim rukicama oko vrata ili raketnim pogonom ubrzanom nogom u guzici. Što se modova tiče, oni se svode na timski deathmatch, capture the flag, makljažu u titanima i njihove varijante. Niti jedan od njih sam po sebi nije Bog Isus Inovacije, ali zbog igrinih mehanika kao i jedinstvenih jednokratnih karata koje dobivate izvršavanjem zadataka, a gubite nakon što umrete, Titanfall čine zaista posebnim.

Makar igrina priča ne ostavlja ništa vrijedno sjećanja, sulude situacije tijekom intenzivnih multiplayer mečeva očigledno zauzimaju prednje sjedalo. Iskreno, nakon vrlo ugodnog vremena provedenog sa ovom igrom, nije mi čudno kako zahvaljujući njoj Microsoft očekuje oporavak od lošeg starta svoje next gen konzole. Titanfall je, makar ostavlja dojam naslova na kojem se moglo malo više raditi (kampanja, khm), i dalje više nego solidna igra koja je vrijedna vremena svakog ljubitelja pucačina iz prvog lica. Reklame i hype koje gledamo već godinu dana stvaraju sliku igre koja će vam preokrenuti svijet naglavačke, no iskreno, radi se o lažima. Titanfall je iznadprosječan i fantastično zabavan shooter koji je mogao biti više. Znajući Electronic Arts, to „više“ ćemo gledati u gomili nadolazećih DLC-ova, kao i neizbježnom nastavku koji, nadam se, neće biti zaključan samo na Microsoftovim platformama.

Ime: Titanfall
Developer: Respawn Entertainment
Žanr: Parkour FPS
Platforme: Windows, Xbox 360, Xbox One
Min. PC Konfiguracija: Celeron E3200 Dual-Core 2.4GHz, Nvidia 8800 GT, 4GB RAM