'Počnimo onim što ne želim učiniti' - piše pakistansko-kanadski pisac i liječnik Ali A. Rizvi u svom dugačkom 'Otvorenom pismu umjerenim muslimanima', objavljenom u Huffington Postu prije godinu dana i ponovljenom nakon pariških napada. 'Neću vas optužiti za šutnju zbog strašnih zločina počinjenih u svijetu u ime vaše vjere. Većina vas je snažno i nedvosmisleno osudila ekstremističke skupine poput ISIL-a, ogradivši se od njih.

Neću vas optužiti za privrženost idejama fundamentalizma kao što su nasilni džihad ili nasilno preobraćanje na vašu vjeru. Znam da osuđujete njihovu primitivnu taktiku kao i mi ostali, možda čak više, s obzirom na to da su većina žrtava islamističkih terorista umjereni muslimani poput vas samih. I tu sam s vama. Ali s vama želim razgovarati o vašoj sve upitnijoj vjerodostojnosti, zbog čega ste također zabrinuti...'

U tom značajnom pismu Ali A. Rezvi poziva muslimane da se ozbiljno suoče s problemom ekstremne islamističke ideologije u ime koje se – uza sve poštovanje i suosjećanje sa zapadnim žrtvama – ipak najviše ubija, tjera u izbjeglištvo, siromaši, kulturno i ekonomski sakati muslimansko stanovništvo. Sektaško nasilje koje truje muslimanski svijet pobilo je više muslimana, kaže on, nego sve strane vojske zajedno.

Otkako im fundamentalisti otimaju imidž muslimanstva, drsko se predstavljajući kao glas islama, 'normalni' muslimani imaju više no ikada osjećaj da ih se pogrešno shvaća, kaže Rizvi. I sarajevski specijalist za terorizam Vlado Azinović govori o potrebi da se - nakon svake tragedije kao što je pariški masakr, napad na hotel u glavnom gradu Malija, Bamaku, ljetošnji masakr na plaži u Tunisu, rušenje ruskog civilnog zrakoplova ili opća panika u Bruxellesu - frustrirani muslimani na Zapadu bojažljivo ispričavaju i ograđuju od ludila kojemu nisu ni zagovornici, ni krivci. Zato nije neobično da koji dan nakon krvavih događaja u Parizu vidite na YouTubeu nepoznatog muškarca kako stoji blizu mjesta žalovanja na Place de la République s povezom preko očiju i očajnički traži oprost, pranje od nametnute kolektivne krivnje natpisima: 'Musliman sam, ali rekli su mi da sam terorist. Ja vjerujem vama, vjerujete li vi meni? Ako mi vjerujete, zagrlite me.'

Gdje je odgovor na ekstremističku islamističku ideologiju? Od rušenja njujorških blizanaca 9. 11. 2001. (9/11), 'islamska reforma' postala je fraza za opću uporabu, od pokušaja da se Zapad zaštiti od muslimanskog nasilja, do toga da se pomogne samim muslimanima. Religiji staroj 1.400 godina 'potrebna je muslimanska reformacija' kaže Newsweek, 'islamu je potrebna reforma iznutra', tvrdi Huffington Post. Javni zagovornici mogućih reformi i tumačenja događaja uglavnom su ugledni intelektualci, publicisti, aktivisti za ljudska prava, poput Alija A. Rizvija odrasla u Saudijskoj Arabiji, britanskog Indijca Mehdija Hassana, američkog pisca Alija Eteraza rođenog u Lahoreu i odraslog na Srednjem istoku, sveučilišne profesorice Mone Siddiqui rođene u Pakistanu i odrasle u Velikoj Britaniji ili rođenog Britanca, pisca, aktivista i političara Maajida Nawaza, također podrijetlom iz Pakistana, savjetnika Davida Camerona u pripremi ljetošnje najave petogodišnjeg plana Velike Britanije za obračun s ekstremizmom.

Maajid Nawaz iz osobnog iskustva zna što je ekstremizam, jer je prošao put od radikala do osviještenog osnivača Quilliama, organizacije za borbu protiv radikalizma i promociju tolerancije i demokracije. Kao 16-godišnjak ušao je u Hizb ut-Tahrir, međunarodnu islamsku organizaciju čiji je cilj ujedinjenje svih muslimanskih država u jednu, islamsku (kalifat), sa šerijatskim zakonom i apsolutnim vođom, kalifom na čelu. U njoj je bio više od desetljeća, ušao u vodstvo organizacije i zbog toga uhićen u Egiptu dan nakon rušenja Twinsa te osuđen na pet godina zatvora. Na pitanje zašto se bio radikalizirao, u najnovijem razgovoru za CNN, kao jedan od dva glavna razloga navodi genocid nad muslimanima u Bosni i suviše spore reakcije na to u Europi, zbog čega se osjećao 'potpuno odvojen od glavnine društva'.

ISIL-ov napad na Pariz Maajid Nawaz naziva 'globalnom džihadističkom pobunom', za koju pobunjenici imaju određenu potporu. Prepoznati izvor potpore, kaže on, znači izbjeći apologizam krajnje ljevice i senzacionalizam čvrste desnice koji zamagljuju bitnu razliku između islama - religije sa svojim problemima kao svaka druga - i ekstremističke islamističke ideologije koja društvu želi nasilnim putem, džihadom, nametnuti vrlo određenu verziju te religije - muslimansku teokraciju.

Stvari treba nazvati pravim imenom, kaže Nawaz, a ne kao Obama i mnogi liberali koji umjesto 'islamistička' radije koriste neodređene izraze kao 'otrovna ideologija'. Islamizam je ideologija koja svijet dijeli na crno i bijelo, u kojoj je hibridni identitet (muslimani i Zapad) za ISIL-ovce slabost i dekadencija kažnjiva smrću. Nisu li džihadisti u hotelu Radisson Blu u Bamaku, glavnom gradu Malija, prozivali žrtve i poštedjeli samo one koji su znali recitirati Kuran?

Nawaz to zove 'Voldemortovim učinkom'. Kao što se junaci u 'Harry Potteru' boje izreći ime zlikovca Voldermorta negirajući time postojanje zla, tako mnogi (kvazi)liberali izbjegavaju riječ 'islamizam' u strahu da muslimanske zajednice i politička desnica ne čuju 'islam' što bi značilo optuživanje svih muslimana. Stoga u ime političke korektnosti radije ponavljaju mantru kako 'ISIL nema ništa s islamom'.

'ISIL ipak ima nešto s islamom. Kad razgovarate s džihadistima, a ja sam, vjerujte mi, razgovarao s mnogima, nećete s njima diskutirati o Hitlerovom 'Mein Kampfu' nego o islamskim tekstovima', veli Nawaz.

Debata 'je li ISIL islam?' iscrpljuje, ali je važna. Islamski apologeti umanjuju značaj religije u politici, ali ako je išta jasno iz nekoliko zadnjih godina srednjoistočnih previranja, onda je to saznanje da je islamistima različitih vrsta, od umjerenih do ekstremista, religija važna. Često jako važna. Ona ih potiče na akciju; zbog nje su spremni umrijeti (u slučaju ISIL-a ubiti), utječe na strategije, čak odluke na bojištu. Inzistiranjem na suprotnom neće se suzbiti islamofobija, jer tvrdnja da islam i ISIL nemaju nikakve veze potpuno je odvojeno od stvarnosti - komentira u The Washington Postu Shadi Hamid, stručnjak za islamističke pokrete i autor knjige 'Izazovi moći: islamisti i liberalna demokracija na novom Srednjem istoku'.

Ekstremisti, kao odmetnici od islamskog tradicionalizma, nisu samo odgovor na vanjske pritiske kao što su zapadne vanjske politike nego i reakcija na tradicionalni odgovor (ili nedostatak odgovora) na unutarnje probleme koji diraju srce islama, a to je tumačenje Kurana, tvrdi Ali Eteraz u Guardianu. Pitanje svih pitanja kroz povijest ove religije, kaže Eteraz, jest tko ima moć definirati ono što Kuran kaže i na koje se izvore može osloniti pri tumačenju svete knjige.

Stihove svete knjige koji govore o ubijanju, teškom kažnjavanju i razapinjanju nevjernika umjereni muslimani shvaćaju kao citate izvučene izvan konteksta, kao pogrešno tumačenje, metaforu ili krivi prijevod, a ekstremisti ih tumače doslovno, kaže Ali A. Rizvi, podsjećajući na videosnimke na kojima se džihadisti stalno deru 'Allahu Akbar' i, skidajući glave žrtava, citiraju pasaže iz Kurana.

Problem je to što sve više muslimana podržava izolacionistički model šerijata, kaže Mona Siddiqui. Istraživanja su pokazala da je četvrtina britanskih muslimana podržala pucnjavu u Charlieju Hebdou, nula posto ih prihvaća homoseksualce, trećina misli da se u ime vjere može ubiti, 36 posto ih smatra da otpadnici zaslužuju smrt, 40 posto priželjkuje uvođenje šerijatskog zakona u Velikoj Britaniji, a 33 posto žele vidjeti povratak teokratskog kalifata. Nije li onda za očekivati da se iz tog miljea tisuću britanskih muslimana pridružilo ISIL-u, više nego britanskoj vojsci?

Kako to mijenjati? Islam, kažu, danas prolazi svoje krvave križarske ratove. I kršćanstvo je imalo svoju reformaciju što je otvorilo put prosvjetiteljstvu, sekularizmu, liberalizmu i modernoj europskoj demokraciji. Zašto onda ne bi islam pošao tim putem? Nakon pokolja u redakciji Charlieja Hebdoa, Financial Times se bio priklonio mišljenju da bi sekularni predsjednik Egipta Abdel Fatah el-Sisi mogao biti 'Martin Luther muslimanskog svijeta'. I Ayaan Hirsi Ali, nizozemska feministička aktivistica, rođena u Somaliji, poziva muslimane da napuste temeljne vjerske principe i podrže nekog svojeg Luthera. Naravno, ideju ateistkinje koja svoju bivšu religiju opisuje kao 'destruktivni, nihilistički kult smrti', mnogi su dočekali na nož, pa i umjereni muslimani poput Mehdija Hassana s Al Jazeere, koji u Guardianu poručuje: 'Bez reformacije islama s Lutherom 2015., molim!' On jest za reforme, ali ne po zapadnjačkom receptu i idejama bivših muslimana i površnih komentatora koji složenu raspravu o nasilnom ekstremizmu svode na seriju klišeja, slogana i poštapalica, umjesto da ispitaju njegove povijesne uzroke.

I tako, na kraju, kako kaže Shadi Hamid u Washington Postu: 'Moj posao nije učiniti islam privlačnim ili religijom mira, kad je stvarnost mnogo složenija. Moramo ostati vjerni spoznajama i zdravorazumskim zaključcima, čak i ako nas, ili možda baš zbog toga, ispunjavaju nelagodom.'