Kao što njujorški Bronx nije više kriminaliziran onako što je bio zadnjih desetljeća 20. stoljeća, kao što favele Rio de Janeira vjerojatno više nisu otuđene od centara moći i vlasti kao 90-ih godina, kao što mafija u Rusiji, Bugarskoj ili Hrvatskoj danas drukčije izgleda i djeluje nego prije 20-ak godina, tako se i u Kolumbiji pod vlašću predsjednika Juana Manuela Santosa počinju nazirati obrisi postkonfliktne zemlje.

Nakon skoro pola stoljeća građanskog rata između ekstremno korumpiranih vlada u Bogoti, desničarskih milicija, plaćenika i marksističke gerile FARC (koja se u provincijama financira trgovinom narkotika i otmicama), početkom mjeseca FARC je pustio zadnjih deset političkih talaca. Sukob još nije zamro, uvjeti života za bogate i siromašne još uvijek se zastrašujuće razlikuju, ali Kolumbija te probleme pokušava rješavati u hodu dok se sa svojih 47 milijuna stanovnika nastoji uključiti u razvojnu utrku 21. stoljeća koju na njenom kontinentu predvodi Brazil.

Nakon godinu i pol dana vladavine, Juan Manuel Santos kao ambiciozni nacionalni ujedinitelj i reformator navodno uživa podršku skoro 80 posto građana Kolumbije. Ranije je bio ministar obrane tijekom čijeg su šefovanja od 2006. do 2009. godine vladine snage pobile niz FARC-ovih vođa poput Raula Reyesa. Santos tvrdi da FARC danas ima oko 8000 boraca, a da ih je tada imao 20-ak tisuća. 'Broj otmica smanjio se sa 3572 u 2000. godini na manje od 300 u prošloj', piše Time.

Istovremeno, Santos tek treba dokazati da može riješiti problem siromaštva te trajno iskorijeniti kapitalističke velmože i njihove mafije koje vladaju zemljom, poput narkokartela koji su Kolumbiju učinili gotovo sinonimom za rafineriju koke. No i na tom polju vremena su se promijenila: časopis Time piše da je rasturen poznati kokainski kartel koji je desetljećima praktički posjedovao 2,7-milijunski grad Medellin i čiji su bossovi, poput pokojnog Pabla Escobara, bili poznata imena u cijelome svijetu.

Medellin je prije 20 godina navodno imao stopu ubojstava dvostruko veću od aktualne 'prijestolnice uličnog kriminala' – meksičkog Juareza. Za obračun s takvom pošasti bila je potrebna učinkovita modernizacija policijskog i pravosudnog sistema, a kolumbijski način navodno je sada uzor srednjoameričkim državama sa sličnim problemima.

Za razliku od Venezuele, Bolivije i drugih država s ljevičarskim vladama, službena Kolumbija je partner SAD-a u regiji, što joj posljednjih godina donosi bilijunske investicije i ekonomski rast u vremenima globalne recesije. Kolumbijski Ecopetrol najveća je naftna kompanija na kontinentu, a njeni bareli u sve većoj mjeri teku u smjeru SAD-a. Kolumbija je danas treća gospodarska sila Južne Amerike i već opasno puše za vrat drugoplasiranoj Argentini

'Mnoga desetljeća isticani smo kao zemlja u kojoj nije za živjeti. Ali ono što znam je da, ako danas pitate ljude u SAD-u, Europi i Japanu, misle li da će njihova djeca imati bolju budućnost, oni odgovaraju negativno. U Kolumbiji odgovaraju potvrdno', ustvrdio je Santos za Time.

Među zanimljivijim temama kojima bi Santosova Kolumbija mogla potaknuti svjetsku debatu jest legalizacija narkotika kako bi se stalo na kraj crnom tržištu na kojem karteli zarađuju milijarde. U te razgovore nastoji se uvući SAD koji kao jedan od najvećih uvoznika kokaina stimulira crni biznis koji uništava kolumbijsko društvo. Druga tema je pokušaj Kolumbije da bude 'most' između SAD-a i antiimperijalistički raspoloženih režima i društvenih sila kojih je u Južnoj Americi sve više.