Operi me, nježno

Ona: Što sjediš za kompom cijeli dan?

On: Radim nešto.

Ona: Mogao bi se i ti malo trgnuti, znaš koliko sam danas veša oprala.

On: Mašina je oprala.

Ona: Budalo.

Bez obzira bili Ona ili On, rekonstrukcija klasičnog razgovora vjerojatno budi sjećanja i emocije. ako ne, doista od srca čestitam. Šalu na stranu, pitanje čišćenja odjeće, obuće ili posuđa složen je problem, s posljedicama na vezu analognom stres testu stabilnosti banaka - tko preživi, pričat će. I tko bi pri tome rekao da je samo pedesetak godina ranije dolazak stroja za pranje rublja u kuću predstavljao prvorazredan događaj ravan rođenju djeteta ili poziciji u Komitetu. 'Veselje u cijeloj obitelji: glavno da je stroj u kući, sad će sve biti u redu!' klicao je tisak 1965. godine.

Revolucija u kupaonici oslobađa ženu

'Za ravnopravnost žene kod nas zaista se više ne trebamo boriti. Ona je tu. Ali, u praksi se često odstupa...', iznijela je pred novinarima 1968. Jovanka Broz, etiketirana kao 'prva domaćica zemlje'. Doista, pozicija žene na radnom mjestu i u obitelji mijenjala se radikalno i brzo, pri čemu je jednu od glavnih uloga odigrao stroj za pranje rublja. Prve 'veš-mašine' ušle su u hrvatska domaćinstva u drugoj polovici pedesetih godina, paralelno s bujanjem povoljnih kredita za nabavku 'fiće'. Do tog trenutka skrb o čistoći odjeće prepuštena je isključivo inicijativi žene kroz složeni proces namakanja, prokuhavanja, ribanja, ispiranja, cijeđenja (...), a svakako u obzir valja uzeti i to da je europski prosjek broja djece, obično zaigrane na neasfaltiranim ulicama, bio tri djeteta po obitelji. Potrebno je primijetiti da su prvi strojevi za pranje rublja bili neautomatski, što je u smislu prisutne mehanizacije procesa bila revolucija, ali nije otklonilo angažman žene koja je 'stroj' morala navoditi kroz postupak. Manifestacije poput 'Porodice i domaćinstva' održavane na Zagrebačkom velesajmu od 1957. ili pak tečajevi pod nazivom 'Tehnika u kući', približavali su neobičan stroj masama nenaviklim na tehnologiju.

Jednom pokrenuta revolucija nije bila zaustavljiva - 1962. na stotinu hrvatskih kućanstava dolazilo je samo danas teško predočivih 4,8 perilica, a već desetak godina kasnije 44,2 stroja! Strojevi za pranje rublja tretirani su kao prvorazredna investicija. Godine 1970. radnik je prosječno zarađivao 1.254 dinara, a najjeftiniji model perilice Zanussi Končar prodavao se za 2.815 dinara! Zanimljivo, njezin uspjeh narušavao je koncept socijalističkog života u planski izgrađenim objektima sa zajedničkom praonicom i sušionicom rublja. Posjedovanje perilice bio je dokaz uspješnosti, društvene mobilnosti i motiv za snobovsko glumatanje pred susjedima koji još 'prokuhavaju'. Kako je naivni natpis 'perilica se kupuje za cijeli život', šezdesetih bio redovit, valja vidjeti tko je nudio tako 'kvalitetne' proizvode.

Od Končara do Ei Niša

Sukladno ideologiji, poticana je proizvodnja i konzumacija 'domaćeg', pri čemu su prednjačili hrvatski Rade Končar, slovensko Gorenje, crnogorski Obod i srpska Elektroindustrija Niš (primijetimo pravednu bratstvo-jedinstvenu podjelu). Promidžbeni materijal najljepše svjedoči o spomenutoj promjeni položaja žene - 'Red u domaćinstvu i sklad u obitelji dostići ćete u trenutku kada bio automatic Obodin postane vaš. To je stroj za pranje rublja kojem su savjesni stručnjaci-konstruktori od sna izgradili stvarnost, a brigu pretvorili u zadovoljstvo', tvrdili su iz cetinjske tvornice. U Nišu su se odlučili za kratku i snažnu poruku - 'U kući posla manje s Ei mašinama za pranje'. Ograničenja domaće inovacije nadograđivala je kupovina stranih licenci, pa je istaknuta aktivnost Končar koji model poput Superautomatika 509 stvara u suradnji s talijanskim Zanussijem. 'Generacije domaćica vjekovima su čekale ovaj čas - vi ste ga dočekali! Stvoren je superautomatik koji u cijelosti oslobađa domaćicu svakog rada oko pranja rublja do danas jednog od najtežih poslova u domaćinstvu', izdašan je obećanjima bio Končar. Nažalost, kako superautomatik strojevi s naprednim programima rada zahvaljujući skupoći nisu mogli tako lako ući u domove, a s obzirom na to da je gomila kupaca još bila u kreditima za kupljene poluatomatske strojeve, potrebna je bila jeftinija nadogradnja. Naime, dobar dio modela iz šezdesetih nije imao mogućnost cijeđenja odjeće, pa je npr. mariborski Himo osiguravao aparat samo s jednom funkcijom - centrifugiranjem!

Žena me vara - s Yetijem!

Posljedično bujanju modela i povećanim mogućnostima strojeva za pranje, strahovitu ekspanziju doživjeli su prašci i deterdženti za pranje. Tržišni primat pripao je osječkoj Saponiji i mariborskom Zlatorogu, koji već tada zacrtavaju i danas poznate komične konture oglašavanja sredstava za pranje: 'Jako prljavo rublje operite Mixalom. Zatim operite jednako prljavo rublje nekim drugim praškom. Bude li nakon toga pranja rublje bolje oprano, pišite nam! Odgovorit ćemo vam gdje ste pogriješili jer Mixal opere rublje sigurno najbolje!'  Da ne bi bilo sve ostalo na klišejima i dosadi, zaslužna je opširna kampanja Saponijnog praška Yeti, fokusirana oko karaktera i dogodovština malog, simpatičnog i snježno bijelog bića čije noge hodanjem po snijegu ostavljaju znak 'Y'!  Osim stripovima, s obzirom na promidžbenu funkciju relativno bogate radnje o dogodovštinama jetija na Himalaji, prašak je u svakodnevicu domaćice pokušao ući i humorom. U nizu strip pasica, muž načuje ženu da govori kako 'više ne može bez njega'; u očaju sumnjajući na prevaru odluči uhvatiti ljubavnike na djelu. Upada u stan, opet čuje suprugu u 'ljubavnom' tepanju, bijesno otvara vrata i gle iznenađenja - bio je to samo Yeti, prašak bez kojeg se nije moglo! Živjeli su sretno do kraja života tj. Juge...