'Više puta sam mislio da je kraj. Kada sam se vraćao s Mount Everesta, poginuo mi je prijatelj. Mislio sam da je gotovo. Kada god sam gubio prijatelje, rekao sam: 'Gotovo je, neću više.' Tisuću puta sam se pitao što mi je to trebalo. I onda opet…', otvoreno nam govori proslavljeni hrvatski alpinist Stipe Božić kako bi nam dočarao kolika ga strast pokreće na svako novo putovanje.

A kako je sve krenulo? Vrlo jednostavno: imao je prijatelje koji su bili alpinisti i malo-pomalo stigao je na vrh svijeta. Himalaju poznaje kao vlastiti džep, dva se puta popeo na Mount Everest, osvojio je i druge himalajske vrhove, potom i najviše vrhove svih kontinenata. Boravio je u najvećim i najpoznatijim svjetskim pustinjama…

Prisjeća se kako je nekoć bilo znatno teže ići na ekspedicije. Lako je danas, kaže, s niskobudžetnim letovima i GPS-om. 'Tada moji doma nisu znali što se događa. Ako se nešto dogodi, uvijek misle da se baš vama dogodilo. Nije bilo javljanja', prisjeća se Božić, čija ga supruga unatoč tome nikada nije dovela pred zid i dala mu ultimatum: ili ja ili planina.

Iako je u sedmom desetljeću života, Božić ne odustaje od svojih podviga. Iduće godine je 40. obljetnica njegova prvog uspona na Mount Everest. I opet će se Božić zaputiti prema najvišem vrhu svijeta, no ne na njega, nego pod planinu, kako kaže. Na nekih šest tisuća metara. Više ne biste na vrh, pitamo ga. 'Ne, ne', zaključuje kroz smijeh.

Rostuhar: Nisam avanturist; avantura je samo loše planiranje

Njegov mlađi kolega Davor Rostuhar, koji je prošle godine okončao ekspediciju Polarni san i tako postao prvi Hrvat koji je stigao pješice do Južnog pola, kaže kako ne voli da ga se naziva pustolovom ili avanturistom. Koji je po njemu bolji termin? 'Roald Amundsen (prvi čovjek koji je osvojio Južni pol, op.a.) rekao je da je avantura samo loše planiranje', pojašnjava Rostuhar. Avanture su za one koji vole adrenalin i frku, dodaje.

Istraživači, s druge strane, ne vole biti pustolovi, smatra Rostuhar, a za Polarni san spremao se dvije godine i ništa nije prepustio slučaju. Iako se laicima njegova ekspedicija doima kao vrlo opasna s obzirom na to da je potpuno sam prešao 1163 kilometra ledene pustoši vukući opremu tešku 135 kilograma, Rostuhar hladno kaže: 'To nije bilo ni u jednom trenutku opasno, bilo je teško i naporno, no nije mi se ništa moglo dogoditi. '

Za razliku od Božića, Rostuhara gotovo u stopu prati njegova životna partnerica Anđela Šimunac. Ona je njegova glavna logističarka, asistentica, menadžerica. A planovi? Rostuhar iz projekta u projekt mijenja priču. Tako nakon polarne bjeline sljedeće godine kreće na put oko svijeta. Ovog puta ne sam, nego s Anđelom.

Kako je Udba stala na rep Mati Svjetskom

Rostuhara i Božića prošlog vikenda spojio je Mate Svjetski na istoimenom Festivalu pustolova. Riječ je o godišnjem susretu putnika, putopisaca, pustolova i avanturista koji se održava u Matinu Vrgorcu.

A Mate Šimunović dobio je nadimak Svjetski tek po povratku s 19 godina dugog putovanja svijetom, na koje se uputio sa svojim psom Globusom.

Mate i njegov pratitelj putovali su pješice, biciklom i jedrilicom. 'Kada se vratio, mislili su da je čudak. Tada se u svijet odlazilo iz ekonomskih razloga, a Mate se umjesto s novcem za kuću vratio samo s koferima. Mislili su Vrgorčani da je u koferima novac, no Mate je donio priče, fotografije, isječke iz novina…', prepričava Božić, koji je iz istog kraja.

Mate Šimunović, baš kao oni prije i poslije njega, trudio se da vijesti o njegovu putovanju dospiju u medije. 'Najzanimljivije je to kako se on financirao na tom putovanju. Skužio je što znače mediji. Prije svakog putovanja došao bi u redakciju, rekao bi odakle je i kamo ide. Ugovorio bi predavanje, razglasio to i prikupio bi donaciju jer je na putovanje krenuo bez novca', napominje Božić, a o prvom hrvatskom globtroteru snimio je dokumentarni film.

Matina avantura krenula je iz sela Stilja kod Vrgorca 1928. Tijekom 19 godina, od toga 11 u pratnji Globusa koji je uginuo na Sumatri, bio je u 70 država svijeta na pet kontinenata prešavši 360 tisuća kilometara te posjetivši na tisuće otoka i otočića po Indijskom i Tihom oceanu.

Sva događanja s putovanja pažljivo bi bilježio u dnevnik, a ispucao je stotine fotografskih filmova. Svega toga danas ne bi bilo da nije bilo njegova psa koji je, prema pričama, kada im se prevrnula jedrilica tamo negdje kod Indonezije, izvukao torbu punu zapisa i filmova iz mora. U bilješke s putovanja upisao mu se i predsjednik SAD-a Herbert Hoover, a o Matinim pustolovinama pisao je i New York Times.

Možda je i to bio razlog za ono što ga je dočekalo po povratku u domovinu. Da je mogao naslutiti, vjerojatno se nikada ne bi iskrcao u Bakru te poslijeratne 1947. Dva dana nakon povratka u Zagrebu ga je uhitila Udba dok je fotografirao skupinu žena kako čekaju u redu za kupnju namirnica na točkice. Mjesec dana proveo je na ispitivanju pod sumnjom da je špijun. Sustav mu je zadao možda najteži udarac – oduzeli su mu putovnicu. Nakon toga Mate je proveo život radeći u Vjesnikovu kiosku te prepričavajući svoje dogodovštine Vrgorčanima koji bi došli kupiti novine ili duhan.

Braća Seljan popunjavala bijele mrlje na kartama

Mate je starost dočekao u rodnom kraju, posve suprotno od prvih pravih hrvatskih pustolova, braće Seljan. Podvizima Mirka, čija je smrt u peruanskoj prašumi i dalje misterij, te Steve, koji je umro u Brazilu, posvećena je velika izložba koja i dalje traje u Etnografskom muzeju u Zagrebu.

Viša kustosica u ovom muzeju i autorica izložbe Marija Živković za tportal je otkrila najzanimljivije detalje iz života braće Seljan. Pitamo ju u koju bi kategoriju svrstala Seljane, pustolove ili istraživače. 'I jedno i drugo, no oni su išli na istraživanja i ekspedicije kao zadatke. Ipak, morali su biti posebni likovi da bi to radili u ono vrijeme. Riječ je o prelasku iz 19. u 20. stoljeće, kada je, podsjeća Živković, na europskim kartama svijeta još mnogo 'bijelih mrlja'. 'U to je vrijeme geografija bila glavna znanost. Postojale su bijele mrlje na europskim kartama svijeta i Seljani su odlazili na područja koja je trebalo istražiti i kartografirati', kaže Živković. Njih dvojica su ostavili dosta vrijedne podatke i za geografiju i za etnologiju, dodaje.

Braća rodom iz Karlovca radila su na jugu Etiopije, gdje je Mirko postao guverner, a Stevo njegov zamjenik. Kartografirali su južne provincije i to je njihov najveći doprinos geografskoj struci. 'Interesirali su ih i ljudi te su zapisivali podatke o onima koje su sreli. U Južnoj Americi su dosta surađivali s doseljenicima, ljudima koji su imali plantaže. Susretali su i naše iseljenike, a interesirali su se za etničke skupine koje su bile izolirane', nabraja Živković. Seljani, koji su očito imali nos za biznis i politiku, uz svoj pustolovni duh, dobivali su zadatke od brazilskih, peruanskih i paragvajskih vlasti.

Kao i oni koji su došli nakon njih, Seljani su tekstove o svojim putovanjima redovito objavljivali u zagrebačkom listu Prosvjeta, ali i u mnogim europskim tiskovinama. Već su tada znali da senzacionalizam najbolje prodaje novine, pa je tako, kaže Živković, Mirko pisao kako pisac mora iznijeti nešto novo. Ako nema noćnog lova i napada životinja, to nije interesantno. 'Bio je svjestan značenja medija, sam je pisao tekstove, slao ih i tako gradio njihovu karijeru. Cijela ta priča, kako ju oni prezentiraju, malo je romantizirana i onda ih se pomalo mistificiralo', kaže kustosica.

Misteriozna smrt Mirka Seljana

To se najbolje očitovalo u senzacionalističkim naslovnicama kada je Mirko Seljan 1913. nestao. 'Mene se emotivno najviše dojmila Mirkova smrt. On piše to zadnje pismo iz peruanske prašume te brata obavještava kako je zbog nedostatka novca ekspedicija loše opremljena te kako dugo živi na lošoj hrani u prašumi. Tu se točno može dobiti taj dojam o njegovu fizičkom stanju. Tada je navršio 44 godine i govori kako mu je tijelo već potrošeno od putovanja', prepričava nam Živković.

Iako je bio fizički slab, činjenica da je nestao s dvije ekspedicije implicira da nije umro prirodnom smrću. 'Moguće je da je riječ o prirodnoj nesreći, nabujaloj rijeci ili su ih napali njihovi pratitelji Indijanci. O tome ljudi oduvijek naklapaju', dodaje Živković.

Ova je kustosica radeći na izložbi o Seljanima toliko ušla u tematiku da bi rado i sama krenula na put stopama braće Seljan. 'Bila bih presretna i nadam se da će se to i dogoditi. Voljela bih otići u Etiopiju. Bila sam u komunikaciji s tamošnjim kustosima, a Seljani su doista bitni za njihovu povijest', zaključuje Živković.