'Ja neću nikad zaboraviti svog oca koji nikad za živu glavu o svojim problemima ne bi govorio. Pravi muškarac šuti i trpi sve to skupa, ali s druge strane, on je imao nadimak 'gospođa tata' jer kako je mama putovala, dugo je bila odsutna, on je apsolutno sve oko mene radio. Nikad nije ništa bio problem. I uglavnom tate jesu takvi', rekao je gostujući u emsiji HRT-a Nedjeljom u 2 Dalibor Talajić.

Aleksandar Stanković je iznio i zanimljiv podatak da čak svaki četvrti tata prolazi postporođajnu depresiju nakon porođaja supruge ili partnerice, a da zapravo toga nisu ni svjesni.

Daliborovom sinu je s četiri godine postavljena dijagnoza poremećaja uz spektra autizma, no, kako njegovi prijatelji ističu, Dalibor je u teškim životnim trenucima uspio je zadržati hladnu glavu, te da kod njega nema linije manjeg otpora. Zahvaljujući Daliborovoj posvećenosti i ogrmnom angažmanu, sin je danas završio srednju školu.

'Tada je bila potvrđena, odnosno postavljena dijagnoza, a pretpostavljala se puno ranije. Iako prije svega moram reći nešto: ja nisam samohrani tata. Mama je puno s njim, odnosno on je puno s njom. I mama sudjeluje isto tako', istaknuo je Dalibor.

'Roditelj nema prava na ponos'

Komentirajući to što o njemu kažu prijatelji, potvrdio je da uvijek ide glavom kroz zid.

'Ja ne stajem. Situacija je takva kad imate djecu s posebnim potrebama. Roditelj nema prava na ponos. Kod mene jednostavno nema - ne. I moj posao je takav da si ja stvarno vremenski mogu priuštiti apsolutno biti podređen u tom slučaju', napominje Dalibor.

Nakon postavljanja sinovljeve dijagnoze život im se potpuno promijenio: 'Vrijednosni sustav vam se potpuno promijeni. Sve ono što je bilo bitno, sve ono što ste planirali, sanjali, maštali, pada u vodu. Tim više što je to babaroga iz mraka. U to doba reći autizam je doista kletva. Nitko ništa ne zna tada, ne postoji put, ne postoji način... Svi sliježu ramenima, uglavnom to je tako. I gotovo. A onda kada vam u tom trenutku krovna dijagnostička, terapijska ustanova, u to doba to je Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet u Zagrebu, kad vam oni sugeriraju da nađete neko mjesto gdje će djetetu biti lijepo, a vi ste mladi i bit će još djece... Kakav život, kakvi planovi.... Ali kažem, kod mene nema 'ne'', ponovio je Dalibor.

'Poremećaj koji uništava sve'

'Malo okrutniji ljudi koji komuniciraju autizam će reći čak 'obitelj s autizmom' jer to doista utječe na sve. Recimo, ako ima starijeg brata ili sestru, kako će ono gledati na dijete s posebnim potrebama, koja se ponaša stvarno nepredvidivo i jako dramatično. Ako imate mlađe dijete koje ne zna za drugo, a onda vidi kroz svoje odrastanje djecu bez problema, kako će onda gledati na tu situaciju? Što to znači za odnos supružnika koji su i onako iscrpljeni i kad djeca nemaju problema, a kamoli u ovoj situaciji', kaže Dalibor koji je napisao dvije knjige u kojima se bavi problemima života s djetetom s autizmom. U jednoj od njih je, među ostalim, istaknuo da je djetetovo ponašanje u jednom trenutku poput divlje zvijeri, a u drugom trenutku kao biljka.

Je li se ponekad bojao svog djeteta?

'Da, jer ako ga ne dirate, sve je okej. On negdje čami, u nekakvom kutu, vrti svoje autiće ili gleda prstiće pred očima ili već nešto. Imali njega, imali biljku, sve je isto. Ako ga pokušate izvući u bilo kakvu komunikaciju, to je tako ekstreman otpor koji često uključuje i samopovređivanje. I naravno da vas je strah. Prvo, strah vas je njega, jer ne znate ništa. A to je do te mjere ekstremno da vi, ako ćete napučiti usne, da ga poljubite, on će se rasplakati u užasu. Vi ne znate zašto. Tek poslije ćete shvatiti, u doslovnosti tog uma, što se dogodilo. Vaše lice se izobličilo i to niste vi, i on se boji. Vi to sve upoznajete korak po korak s vremenom, godine prolaze dok se vi učite nositi s tim. I naravno da se bojite, i bojite se narušavati ono malo mira što ima. I ne želite da ide u ta svoja ekstremna ponašanja u reakcije, a zapravo morate', kaže Dalibor.

Neizvjesno školovanje

Prognoze su bile loše jer sin nije bio verbalan. Stručnjaci su im rekli da ne znaju hoće li uopće biti primljen u školu.

'Rekli su da on vjerojatno neće vidjeti niti specijalnu školu. Dakle, takva je situacija bila. I onda je krenula utrka za pronalaskom puta i ljudi koji bi mogli pomoći. Hvala Bogu, meni je moje prezime otvorilo mnoga vrata', rekao je Dalbor, inače sin naše slavne operne pjevačice Ljiljane Molnar-Talajić.

Ipak, ni prezime nije bilo dovoljno da pronađu rješenje. Stvari su se pokrenule tek stjecajem okolnosti. Roditelji suprugine prijateljice živjeli su u Beogradu preko puta profesorice koja ima privatnu polikliniku i bavi se djecom s autizmom. Nazvao ju je i čuo potpuno suprotan pristup.

'Jednog dana on će biti odrasla osoba, i zanima nas ono što mu ne ide. Ima jedna interesantna situacija s nama roditeljima: kad dođemo negdje, uvijek krenemo umanjivati problem. Sin tada ima nekih pet godina. I kaže profesorica: 'a vidim sladak je, možete s njim?' Ja rekoh ponosno - pa da, a ona kaže: 'dobro, a kad bude imao 15 godina, kad bude veći od vas, a kad bude imao isti ovaj problem, kad bude jači od vas, hoće li i onda biti sladak?'. Ja vam ne mogu opisati tu razinu straha u tom trenutku. Ja sam premro, i meni je stvarno u glavi kao mijenjač bio - ok, sad je to to, sad moramo ovako kako ova žena kaže i gotovo', prisjetio se Dalibor.

Metoda: posvetiti se onome u čemu dijete ne napreduje

Metoda koju su provodili u Beogradu zove se ABA - Applied Behavioral Analysis, riječ je o 80 i više godina staroj američkoj metodi koja se razvija i modificira kroz vrijeme.

Daliborov sin danas ima 19 godina. Završio je srednju ugostiteljsku školu - smjer kuhar i sada je zaposlen u udruzi UNO koja se bavi osposobljavanjem osoba s posebnim potrebama kroz kulinarstvo.

Necivilizirano društvo

Dalibor smatra da smo iznimno necivlizirano društvo, te navodi primjer Suzane Rešetar i njene udruge Sjene. Oni su, naime, bili na jednom vrlo neugodnom razgovoru u nadležnom ministarstvu.

'Još u dobu kad su kune bile, insistirali su na povećanju naknade za roditelje njegovatelje s tadašnjih 2300 kuna na četiri tisuće. Prevedite to u eure danas, to je mizerija. I sad u žaru rasprave, u nemoći i možda čak i dobronamjerno, taj državni tajnik kaže 'ali mi na vas bacamo 200 milijuna kuna godišnje kroz prozor.' Zamislite se nad tom rečenicom. Kao prvo, 200 milijuna kuna godišnje je jedno zrno kikirikija u vrećici kikirikija. A formulacija 'mi bacamo to kroz prozor' govori o jednoj potpunoj bezidejnosti, o potpunom izostanku bilo kakve empatije, bilo kakve ambicije da se uopće išta napravi, nego to je onako jedna milostinja kojom zapravo peru savjest', smatra Dalibor.

Smetaju ga i neke poštapalice koje se pojavljuju u javnom govoru: 'Ti naši veleumovi koji nas vode i njihovi oponenti, opozicija, imaju jednu zgodnu poštapalicu - reći će "autistična vlada", "autistična opozicija". Šta vam to govori', pita Dalibor.

Paralelni odgoj dvoje djece

Dalibor sa suprugom ima i mlađu kći. Kako je odgajati dvoje s tako različitim potrebama i mogućnostima?

'Isto i potpuno različito. Ja za svog sina uvijek kažem da je taj odgoj isti kao s djetetom bez problema, samo u ekstremu. Treba jako paziti jer sin traži puno više pažnje i puno više vremena. I konačno, od kad se ona rodila, ja sam u njenoj najranijoj mladosti često izbivao s njim u Beogradu. I to na više mjeseci. I onda smo imali dogovor, mama i ja, kad se vratimo, kad treba ići na more, mama ostaje doma, a ja onda s njom idem sam na more, da ona ima tatu sad malo samo za sebe. Nekakav balans... Puno žongliranja', objašnjava Dalibor.