Kada ljudski mozak prestane raditi, te kada dođe do nepovratne obustave funkcioniranja dišnog i krvožilnog sustava, liječnici službeno proglašavaju da je nastupila smrt.
Međutim jedno novo američko istraživanje pokazuje da bi se ta definicija u određenom smislu mogla promijeniti. Naime, prema radu koji je ovaj tjedan postavljen na stranici bioRxiv, prije službene objave u recenziranom časopisu, na stotine gena u tijelu nastavljaju funkcionirati još najmanje dva dana nakon smrti. Štoviše, u stanicama se bude neki geni koji za života nisu bili aktivni.
Novo otkriće ima velik značaj za liječnike koji se bave transplantacijom organa, ali i za forenzičku medicinu u kojoj bi se trenutak smrti mogao određivati s dosad neviđenom preciznošću od samo par minuta.
U svojoj studiji tim pod vodstvom Petera Noblea i Alexa Pozhitkova sa Sveučilišta u Washingtonu u Seattleu proučavao je aktivnosti gena u organima miševa i riba zebrica neposredno nakon smrti. One su mjerene na temelju količina prisutnih informacijskih, odnosno glasničkih RNK (gRNK) koje iz jezgre izlaze u citoplazmu kako bi ribosomima prenijele upute za sintezu proteina. Razine gRNK mjerene su četiri dana nakon smrti. Kako je tim očekivao, generalno gledano razine gRNK su s vremenom padale. Međutim, razine onih koje su povezane s 548 gena zebrice i 515 gena miševa pokazale su jedan ili čak više porasta. To znači da su stanice imale dovoljno energije za uključivanje i funkcioniranje nekih gena još dugo nakon smrti životinja.
Stotine gena uključile su se odmah nakon smrti. Među njima je bila i skupina gena za fetalni razvoj koji se obično isključuju odmah nakon rođenja, ali i skupina gena koji se povezuju s povećanim rizikom obolijevanja od raka. Njihova je aktivnost dosegnula vrhunac oko 24 sata nakon smrti.
Autori pretpostavljaju da se slični procesi zbivaju i u ljudskom organizmu. Već su neka ranija istraživanja pokazala da su kod ljudi različiti geni, među kojima i oni za kontrakciju srčanih mišića te za zacjeljivanja rana, aktivni više od 12 sati nakon smrti.
Činjenica da se nakon smrti aktiviraju neki geni povezani s rakom važna je za transplantacijsku medicinu. Naime, znanstvenici su već ranije uočili da se rizik obolijevanja od raka povećava kod ljudi kojima su presađeni organi. Tome u određenoj mjeri mogu pridonijeti lijekovi za suzbijanje reakcija imunološkog sustava koje pacijenti uzimaju kako tijelo ne bi odbacilo organ. Međutim, američki stručnjaci smatraju da bi trebalo istražiti koliku bi ulogu u tome mogli imati geni probuđeni nakon smrti.
Ovdje se nameće pitanje zašto se toliko mnoštvo gena uključuje nakon smrti. Na njega postoje dva moguća odgovora. Prvi je da tijelo prirodno nastoji uključiti gene koji se inače uključuju pri ozbiljnim ozljedama. Drugi je da isključivanje brojnih gena daje priliku za uključivanje onim genima koji su za života bili utišani aktivnostima većine.
Forenzičari bi na temelju kvalitetnih istraživanja o varijacijama razina gRNK u vremenu mogli precizno utvrditi kada je nastupila smrt.
Novo istraživanje znanstvenike bi također moglo potaknuti na promišljanje o tome jesu li dvije ključne definicije smrti – ona o prestanku funkcija mozga te ona o zaustavljanju respiratornog i krvožilnog sustava - konačne odrednice budući da geni mogu biti aktivni još dva dana nakon smrti.
