Rad je napisan 1931. godine, a podsjeća na teoriju koju je 20-ak godina kasnije predstavio britanski astrofizičar Fred Hoyle. Einstein je brzo odustao od ideje, međutim njegov rukopis pokazuje da nije bio zadovoljan konceptom prema kojem je cijeli svemir nastao u jednoj velikoj eksploziji.

Potvrdu teoriji Velikog praska predstavio je još 1920-ih američki astronom Edwin Hubble koji je otkrio da se daleke galaksije udaljavaju te da se svemir širi. To je nametalo zaključak da je sva materija vidljivog svemira u jednom trenutku u davnoj prošlosti bila zbijena u gustu primordijalnu juhu.

No krajem 1940-ih, Hoyle je izašao s idejom da bi se svemir mogao vječno širiti i istovremeno zadržavati postojanu gustoću. To bi bilo moguće kada bi se u njemu stalno dodavala nova materija, odnosno kada bi elementarne čestice kontinuirano spontano iskakale iz praznog prostora. Ove čestice bi se potom okupljale i formirale nove zvijezde i galaksije. Cijeli proces odvijao bi se točno potrebnom brzinom da svemir bude uvijek beskonačan i postojan.

Novootkriveni dokument pokazuje da je Einstein opisao gotovo istu ideju mnogo ranije.

'Kako bi gustoća ostala konstantna, morale bi se stalno stvarati nove čestice', zapisao je.

Budući da je napisan na američkom papiru, pretpostavlja se da je rad zabilježen tijekom njegova putovanja u Kaliforniju 1931. Čuvao se u Arhivi Alberta Einsteina u Jeruzalemu, greškom je bio klasificiran kao prvi predložak za jedan drugi rad, a može se besplatno pogledati na ovoj stranici.

Fizičar Cormac O’Raifeartaigh Waterford s Institute of Technology u Irskoj kaže da je zamalo pao na stražnjicu kada je otkrio o čemu rad govori. On i njegovi kolege objavili su engleski prijevod teksta koji je izvorno napisan na njemačkom.

Kasnija astronomska promatranja opovrgnula su Hoyleovu ideju o postojanom svemiru, međutim on je bio utemeljen na konzistentnoj matematici. Model je malo nategnuo Einsteinovu opću teoriju relativnosti kako bi našao mehanizam kojim bi se materija mogla spontano stvarati.

Einsteinov rukopis pokazuje da je on u početku bio uvjeren da bi takav mehanizam mogao postojati i bez modifikacija njegove izvorne teorije. No kasnije je shvatio da je napravio neke greške u proračunima. Kada ih je otkrio, ispravio ih je tintom drukčije boje, a potom je vjerojatno zaključio da ideja neće funkcionirati pa je odustao, pretpostavlja O’Raifeartaigh.

Rad pokazuje da je Einstein imao problema s prihvaćanjem velikog praska, jer je uključivao misteriozan trenutak stvaranja iako je bio logična posljedica njegove relativnosti. U početku je zagovarao statičan svemir da bi kasnije, kada su ga astronomski podaci o njegovu širenju opovrgnuli, kao svojevrstan kompromis pokušao razraditi svemir postojanog stanja – svemir koji se širi, ali ostaje postojano gust.