Nikada nitko nije podijelio kolonu i zaustavio predstavnike najviše državne vlasti u hodu prema mjestu obilježavanja počasti stradalim žrtvama fašističke agresije na Hrvatsku i jedan grad, koji je i tada i sada simbol jedinstva, obrane i pobjede u obrambenom ratu.

Đuri Hraniću, đakovačko-osječkom nadbiskupu KC-a, Vukovar je 'opet postao simbol različitosti', iako to  ničime nije argumentirao, a želio je pobiti činjenicu da su građani Hrvatske baš ujedinjeni u poštovanju prema svim vukovarskim poginulim civilima, braniteljima i ranjenicima. Karamarko je to također napravio fizički se priklonivši izgredu. General Ante Gotovina naprotiv rekao je da, osim poštovanja, 'sve je ostalo sporedno'.

Da je današnje ponašanje 'stožeraša' bilo neprihvatljivo, smatra vukovarska književnica Julijana Adamović, koja je tportalu rekla da joj je od početka ustanka protiv dvopismenih tabli u Vukovaru bilo jasno da ćirilica nije uzrok nego povod za cijelu kampanju, koja ovom gradu postaje sve veći svakodnevni teret.

Ne umanje odgovornost Vlade za potajno noćno postavljanje ploča jednog ponedjeljka, što tumači ili kao političku glupost i neumješnost ili kao provokaciju radi skretanja pažnje s bitnih problema Hrvatske, ali ne prihvaća narušavanje ideje o dostojanstvenom odavanju počasti ubijenima. To je jedina svrha današnjeg datuma kojeg su u grad 1991. ušli agresorski vojnici i razularene čete.

'Vjerovala sam da se podjela i blokada kolone ili sličan incident neće dogoditi zbog ranijih upozorenja i važnosti ovog datuma, ali ipak nije bilo dovoljno razuma', ustvrdila je Adamović. Vukovarcima to ne treba u životu, kao ni inzistiranje na 'gradu slučaju', 'gradu žrtvi', 'gradu podijeljenih', što se sve neopravdano prišiva Vukovaru.

'Ne želim da Vukovar bude nekakvo groblje i grad slučaj, nego ravnopravni grad s ostalima u Hrvatskoj, čiji građani trebaju raditi, živjeti i biti sretni', poručuje naša književnica.

Ako se pripadnici 'stožera', političari i crkvenjaci koji ih podupiru, i boje ćirilice pripisujući joj neprijateljsku simboliku, za takav osjećaj nema razloga u slobodnoj i nezavisnoj Hrvatskoj. Ali nedosljedno je protestirati protiv jednog pisma, a ne, primjerice, protiv uništavanja jedine ovdašnje tvornice kako je to radio bivši direktor Borova 2009. rasipajući pola milijuna kuna na kupnju službenog automobila i tjeranjem radnika da mu grade brod. Takvo nemoralno ponašanje nije izazvalo osudu grupe koja se kune u 'vukovarsku Hrvatsku' i 'grad posebnog pijeteta'.

Strah je opravdan, jer je rat brutalan, ali on se mora liječiti, smatra dr. sc. Ljiljana Gehrecke, mirotvorka i počasna predsjednica Europskog doma Vukovar. 'Strah rađa mržnju, a mržnja otpor. Iz toga ne može izaći napredak i sreća kojoj težimo', rekla je.

Nevladina organizacija EDVU u kojoj Gehrecke godinama djeluje na izgradnji mira i međunacionalnom pomirenju zato provodi individualni rad s traumatiziranim ljudima da bi mogli preboljeti strahote koje su prošli zajedno sa svojim bližnjima. EDVU upravo priprema projekte za sljedeću godinu kojima će potaknuti slogu Vukovaraca, jer kaže da u gradu postoji 'cijeli jedan paralelni svijet prijateljstva i zajedništva o kojem nitko ne piše', a teško je vidljiv u usporedbi s histerijom protiv ćirilice.

O takvom gradu još svjedoče radio snimci izvještaja Siniše Glavaševića: 'Grad, to ste vi', u što je vjerovao prije pogubljenja na Ovčari, da bi danas jedan ambiciozni svećenik umanjivao njegove istinite riječi.