Povjesničar i znanstvenik Dragan Markovina je na lokalnu političku scenu uveo dosad neviđeni, potpuno novi diskurs, posebno s obzirom na događanja u Splitu devedesetih godina, diskurs koji smo dosad vidjeli samo na nevladinoj sceni, ili svojevremeno, primjerice, u tjedniku Feral Tribune. On se pritom ne libi na lokalnoj televiziji otvoreno ustvrditi da su Tuđman i HDZ odgovorni za miniranja, nasilne deložacije u Splitu i postojanje logora u Lori. On najavljuje povratak istinske ljevice u politički život Splita.

Možemo li ustvrditi da su dvije velike stranke ostvarile svoj cilj, neizlazak birača na izbore, zahvaljujući ciljano lošoj pripremi izbora za Europski parlament?
Ponajprije bih krenuo od toga da je sve upitnije nazivati HDZ i SDP velikim strankama, no razrada te teme bi nas daleko odvela. Kad pak govorimo o nečemu što se imalo nazivati kampanjom i izborima za Europski parlament, vaše pitanje je posve ispravno upućeno. A odgovor je: da, postojao je ozbiljan interes koji je težio isključiti građane od izbornog procesa. Pri tome ne moramo nužno biti posebno lucidni da bismo razloge tom interesu pronašli u istinskom strahu od suočavanja s građanima, posebno u svjetlu činjenice da u zemlji kojom otkucava tempirana socijalna bomba postoji 12 ljudi koji ničim izazvani odlaze na savršene radne uvjete s plaćom od osam tisuća eura, bez ikakvog vidljivog cilja. Ljude to pomalo i vrijeđa.

U čemu je i ima li uopće suštinske razlike u modelu vladanja dvije stranke koje se izmjenjuju na vlasti?
Iako osobno držim SDP ogromnim krivcem za izostanak istinske, relevantne alternative hadezeovskoj kliki koja nas već više od 23 godine besramno terorizira na svim poljima, od ekonomskog do duhovnog, sa SDP-om na vlasti barem ne moram slušati o tome kako se štednja provodi jer više nema naručivanja vode s okusima na sjednicama Vlade, niti čekati da se prizivanje atmosfere iz '91. godine doista i obistini. Ono što je pak realan problem SDP-a i njegove vlasti je činjenica da su izdali sve principe ljevice, pristali na HDZ-ov nacionalistički državotvorni narativ, uveli neoliberalni princip razmišljanja u ekonomskim odnosima, odlučili posve isključiti javnost iz procesa odlučivanja, što upravo pratimo po pitanju odnosa prema referendumu o Srđu, te iskazali posvemašnju impotenciju da se barem idejno uključe u kretanja na ljevici na širem europskom prostoru, kako bi se pronašao novi model. Dakle, smatram HDZ-ovu vlast u bilo kojem obliku apsolutno nedopustivom, oko čega bismo trebali postići društveni konsenzus, a od SDP-a očekujem da pošteno iziđu pred lijevu javnost i kažu: 'Ljudi, skužajte, ali mi nismo ti za koje se izdajemo.'

Da li to znači SDP uzurpira lijevi politički prostor?
Kao što rekoh u prethodnom odgovoru, apsolutno da. Ta se partija svjetonazorski pretvorila u idejno ništa, s izričajem lifestyle magazina u kojima se priča o finoj hrani i vinima koja su servirana s velikom pozornošću. Istovremeno, naravno, postoji ozbiljan broj članova te stranke koji ne misle tako, ali ne dolaze do izražaja. Ono što je najlicemjernije u cijeloj toj priči je činjenica da takav SDP faktički parazitira na glasovima uvjerenih ljevičara koji im, što po inerciji, što iz straha od propadanja glasova, ipak daju glas. A odgovor na pitanje zašto se SDP pretvorio u to što danas gledamo nužno nas vraća na same početke te stranke, koja se još pri osnivanju odrekla hrvatskih Srba, ideje internacionalizma, antifašističkog nasljeđa i ideje socijalizma. Svi kasniji pokušaji da se barem površinski nečemu i vrate tužno su podsjećali na Tuđmanova nastojanja da ga međunarodna javnost shvati ozbiljno.

S obzirom na potpisanu koaliciju, govori li Ruža Tomašić otvoreno ono što HDZ zapravo misli?
Tu ne treba gajiti nikakve sumnje. HDZ je od prvog dana do danas otvoreno nacionalistička stranka ostvarenih opasnih namjera, šovinističkog diskursa i sveopće štetnosti po hrvatsko društvo, a sva njihova 'facelifting' skretanja bila su isključivo posljedica pozadinske računice i ničeg drugog.

Koliko je zabrinjavajuća činjenica da je Ruža Tomašić zapravo honorirana i nagrađena od velikog broja birača za svoje otvoreno profašističke izjave?
Ako govorimo o hrvatskom društvu u posljednjih već više od 20 godina, gotovo da ne postoji tendencija koja nije zabrinjavajuća. Iskreno, začudio bih se da je bilo drukčije, imajući u vidu talog društvene svijesti koji nas cijelo ovo vrijeme okružuje.

Jeste li zadovoljni rezultatima peticije kojom se protivite podizanju spomenika Franji Tuđamnu i križa na Marjanu, a koju ste sproveli takoreći u 'gerilskim' uvjetima na Rivi?
Pazite, mi smo u jedva trinaest sati efektivnog skupljanja na jednom nevidljivom štandu skupili preko četiri tisuće potpisa. Pri čemu bih posebno istaknuo dosad nezabilježen fenomen u kojem ljudi koji nas nisu uspjeli pronaći masovno zovu sa željom da potpišu tu peticiju. Sve to svjedoči o tome da su građani Splita shvatili ovo postavljanje spomenika upravo onako kako je i zamišljeno. A zamišljeno je kao bahata pljuska opljačkanom i poniženom gradu od strane tranzicijskih pobjednika, koji su od radničkih trliša, dok su drugi ostajali bez posla i ginuli na fronti, preko noći postajali milijunaši i gradonačelnici jednog pregaženog grada. Ideja o postavljanju spomenika generirala je jedan širi građanski otpor na koji će sve buduće vlasti morati računati.

Na ovim će lokalnim izborima zapravo svatko moći izabrati odgovarajućeg kandidata s obzirom na profil i svjetonazor. Ako se ponovi apstinencija birača, gubi li sustav parlamentarne demokracije vjerodostojnost i gubi li javnost time pravo na kritiku? Ili da pojednostavimo, ako nam se dogodi neofašizam, jesmo li ga zaslužili?
Pitanje ovih lokalnih izbora, posebno u Splitu koji inače naznačuje nacionalne trendove, bit će posebno zanimljivo. Već sada svjedočimo poplavi što stranačkih, što nezavisnih lista, no ono što mi se svakako čini izgledno je činjenica da će ovi gradski izbori označiti istinski povratak ljevice u javni život grada, koji će mnoge iznenaditi. Jer ljudima je dosta politike bez politike i ideologije te sanjarenja o kućicama u cvijeću i turističkom blještavilu dok mnogi jedva spajaju kraj s krajem i dok se svi pravimo da se devedesetih u ovom gradu nije ništa dogodilo. U svakom slučaju, mi dolazimo.