Svake godine HGSS ima preko 100 akcija tijekom zimskih mjeseci. Većina intervencija koje mora poduzeti dogodi se na uređenim skijalištima, na kojima stanice HGSS-a imaju organizirano dežurstvo. Uglavnom su to brze akcije i spadaju u neku 'posao kao obično' kategoriju.

No tridesetak spašavanja godišnje ne događa se na skijalištima i lako dostupnim terenima. Planinari, izletnici, pa i blago lokalnih seljaka pri vremenskim nepogodama znaju zalutati i zapeti u klisurama, jamama i procjepima planina. U tim slučajevima na ispitu su granice izdržljivosti, znanje, organiziranost i fizička spremnost članova HGSS-a, koje nanovo moraju dokazivati svakim izlaskom na teren, uz ozbiljne posljedice ako zakaže išta od toga.

'Najteže su one potrage koje uz sav naš trud, nažalost, ne urode plodom. Nije se lako pomiriti s činjenicom da ponekad ni uz najveće napore nekog nismo uspjeli spasiti. Takve akcije želimo što prije zaboraviti, a prisjećati se onih sa sretnim krajem. Uspješna potraga i pronalazak nestale osobe u spasiocima budi osjećaj ponosa, poniznosti i veselja', objašnjava Jadran Kapović, član HGSS-a. 

'Prilikom svake potrage početna faza je prikupljanje svih relevantnih podataka o nestaloj osobi: dob, spol, zdravstveno stanje, smjer i plan kretanja, uvjeti na terenu, zadnja točka viđenja... Nakon početne faze podaci se analiziraju i na osnovi dobivenih informacija procjenjuje se hitnost te se izrađuje plan akcije. U ovoj fazi mobiliziraju se članovi i svi resursi HGSS-a, a po potrebi i druge službe', dodaje Kapović. 

Noć na Mosoru

Početkom 2017. godine dvoje planinara zaputilo se na Mosor, no preračunali su se u procjeni brzine i noć ih je ulovila usred planine. Temperatura je pala na -10 stupnjeva Celzija, a oko njih je napadalo 30 centimetara snijega. Zaštitu su pokušali pronaći u skloništu ispod vrha Ljubljan, no nisu ga uspjeli locirati. Da bi stvar bila još gora, jedan od njih uganuo je nogu i nije se mogao kretati.

Provesti noć u takvim uvjetima izuzetno je teško i značilo bi moguće tragične posljedice za oba planinara. Srećom, uspjeli su napraviti improvizirano sklonište i zapaliti vatru te pozvati HGSS. Poziv je stigao u 18 sati, a spasioci su se do njih probili tek oko 22 sata. Neozlijeđenog planinara odmah su spustili.

'Zbog teškog terena, slabih vremenskih uvjeta, snijega i mraka odustalo se od noćnog spuštanja ozlijeđenog niz planinu. Spasioci su napravili bivak i čekali dolazak helikoptera. U pripremi je bio ostatak ekipe HGSS-a da, u slučaju nemogućnosti spašavanja iz zraka, započne zemaljsko spašavanje sjevernim padinama Mosora', opisao je događaj poznati planinar Stipe Božić, voditelj te akcije spašavanja.

Nakon spuštanja neozlijeđenog planinara počela je prava akcija. Iscrpljen, pothlađen i s uganutom nogom, drugi je planinar morao preživjeti do jutra kako bi mu mogli pristupiti vojnim helikopterom. Mrkla noć zaustavila je svaki pokušaj spašavanja i HGSS-ovci su se oko tri sata u noći odlučili povući.

Tri člana HGSS-a ostala su dočekati jutro s unesrećenim. Izradili su bivak (improvizirano sklonište) i održavali mu tjelesnu temperaturu do praskozorja. Vojni helikopter ranim jutrom prevezao ga je do bolnice u Splitu bez većih posljedica.

'Teško da se ijedan drugi osjećaj može mjeriti s osjećajem spašavanja nečijeg života. Probajte zamisliti osjećaj koji vas ispuni kada primjerice spasite dijete i vratite ga njegovim roditeljima. Uspješna potraga i pronalazak nestale osobe u spasiocima budi osjećaj ponosa, poniznosti i veselja', opisao je Jadran osjećaje koji ih obuzimaju nakon uspješnog spašavanja. 

Međunarodna suradnja i velik gubitak

Za četvero iskusnih alpinista, od kojih su neki bili i članovi HGSS-a, to je trebao biti zanimljiv, ali u krajnosti ne pretjerano opasan uzlet na Glavaš, najviši vrh Kamešnice na hrvatskoj strani. Bila je veljača 2013. godine, dan je bio lijep i prilika za planinarenje nije se odbijala.

No uskoro su počeli problemi. Nad planinom se nadvilo olujno nevrijeme koje je potaklo lavine i jedna od njih je zahvatila alpiniste. Snijeg ih je prekrio i nosio sedamsto metara. Lavina je bila duga kilometar i široka sto pedeset metara, a alpinisti su bili zarobljeni negdje pod njom. Srećom, jedan od njih uspio je mobitelom pozvati HGSS.

'Lavina je rušila sve pred sobom, uključujući stabla, kotrljala goleme količine snijega, zemlje i kamenja. Pred nama je bio zaista golem posao', opisuje Stipe Božić.

Zbog veličine područja potrage i hitnosti u pomoć je pristigla i Hercegovačka gorska služba spašavanja. Akcija je poprimila međunarodni karakter s više od 130 članova potrage. 

'U potrazi su se još koristili lavinski psi, sondiranje lavinskim sondama, pretraživanje sustavom RECCO te prekopavanje. Nažalost, potraga nije davala rezultate, a poteškoću je predstavljao i visok te stjenovit skok na sredini lavine', prisjeća se Vinko Prizmić, pročelnik HGSS-a Split.

Ipak, do kraja dana uspjeli su pronaći i izvući troje alpinista te ih otpremiti u bolnicu. Četvrtom nije bilo traga. Potraga je trajala cijelu noć usprkos već jakom olujnom vremenu i strahu od dodatnih lavina.

Tek sutradan, kada se vrijeme smirilo, spasilački timovi mogli su pravilno pročešljati područje nesreće. Nažalost, za alpinista i člana HGSS-a Edvarda Retelja bilo je prekasno. Njegovo tijelo pronađeno je u podnožju 75-metarske litice preko koje je prošla lavina, na nadmorskoj visini od  1100 metara. Markirao ga je Aki, potražni pas HGSS-a.

Cijeli HGSS ostao je u šoku zbog gubitka kolege i ovo im je bila jedna od psihološki najtežih akcija, no bili su zahvalni zato što su ipak uspjeli spasiti troje alpinista.

Pali zrakoplov i mine skrivene pod lavinom

Jedna od najvećih akcija spašavanja i potraga u hrvatskoj povijesti bio je pronalazak nestale Cessne i njena četiri putnika na sjevernim padinama Vaganskog vrha.

Zrakoplov u kojem su se nalazila četiri iskusna avijatičara zaputio se te veljače 2009. godine iz Zagreba prema Zadru. Oko tri sata popodne zadarska kontrola leta iznenada je izgubila kontakt s posadom dok su prolazili iznad planine. Odmah su obavijestili Hrvatsku gorsku službu spašavanja.

Reakcija u ovakvim slučajevima mora biti što brža. Vaganjski vrh nalazi se na 1173 metara nadmorske visine i u to doba godine zna biti prekriven s više od tri metra snijega, a velika je vjerojatnost da su putnici teško ozlijeđeni.

Tog se poslijepodneva nad planinom nadvila magla. Vojni helikopteri nisu mogli letjeti kroz oblak, termovizijske kamere bile su beskorisne, a vojni zrakoplov nije mogao ni poletjeti po takvom vremenu. Sto šezdeset pripadnika raznih službi pješke je krenulo prema mjestu zadnje poznate lokacije zrakoplova. Nakon cijele noći traženja nije bilo rezultata.

'Gore je pakao. Pada ledena kiša, puše bura od 150 km/h, spustio se oblak i ništa se ne vidi. Noć je bila teška za nas, a sigurno još gora za pilote ako su uspjeli preživjeti', izjavio je tada Alen Zorić, pročelnik Komisije za potrage i lavine HGSS-a.

Spasioci su nastavili potragu sljedeći dan. Cijelo područje na kojem bi se avion mogao nalaziti još uvijek nije bilo oslobođeno od mina zaostalih iz rata, gusta magla je i dalje smanjila vidljivost, a počela je padati i ledena kiša.

Helikopteri su prebacili jedinice HGSS-a najdalje što su mogli, a onda su oni nastavili skijama. Jednu jedinicu iskusnih alpinista vodio je Stipe Božić, no uskoro se izgubio kontakt s njima. Iako se vjerovalo da su se snašli, mogućnost nesreće bila je velika. Ipak, ekipa s kojom je izgubljen kontakt vratila se sljedeći dan bez ozljeda, a bili su zapeli na području na kojem nije bilo signala. Zrakoplovu i dalje nije bilo traga. 

Šest dana trajala je potraga. Ostaci aviona napokon su pronađeni u vrtači Smrčevac, dubokoj 150 metara. Za pilote nije bilo spasa.

Kako bi stvar bila gora, jednu ekipu spasioca zahvatila je lavina. Hrvoja Kamenjarina, pripadnika specijalne policije, lavina je preklopila i vukla petnaestak metara. Slomio je bedrenu kost i ostao zarobljen ispod snijega. Kolege su ga uspjele izvući te su ga sat i pol nosili kroz minska polja u dubokom snijegu do prvih vozila hitne pomoći.

Kamenjarin je kasnije odlikovan Redom hrvatskog trolista za osobite zasluge u iznimnim okolnostima u miru. Svojim je akcijama, tvrdili su svjedoci, od lavine spasio ostalu sedmoricu iz njegove ekipe.

Šaljive poruke HGSS-a o nesmotrenim turistima u japankama po brdima zabavljaju nas tijekom ljetnih mjeseci, ali ne treba zaboraviti to da hrabre žene i muškarci u volonterskoj službi paze na nas cijele godine i da njihove akcije, bile one velike, bile male, spašavaju živote. Katkad s velikom cijenom i psihološki devastirajućim rezultatima, ali svaki put se vraćaju na teren i daju najbolje od sebe ne tražeći ništa zauzvrat. 

Ako postoji definicija heroja, ne znamo bolju od te.

Zato pazite na sebe i ljude oko vas tijekom zimskih praznika. Ako idete na zimovanje ili u planine, držite se savjeta HGSS-ovaca kako ne bi morali dolaziti po vas.

Ispunimo im želju za mirnim zimskim mjesecima i nadajmo se da će jedini pozivi upućeni im biti oni zahvale za njihov rad.

Hvala HGSS-u. 

Sadržaj omogućuje