Nacrt novog zakona o radu Srbije pojavio se još 16. listopada 2013. Odmah je izazvao grintanje ono malo sindikata i podršku udruga poslodavaca, iako neki među njima misle da je mogao biti i oštriji. Ukratko, taj nacrt predviđa pogoršanje položaja radničke klase u Srbiji do ispod razine postignute, na primjer, u Francuskoj 1936. godine, za vlade Narodnog fronta. Ispada da će se zarađivati deset plaća godišnje, umjesto 12 (na onu trinaestu mogu zaboraviti svi osim Uprave za kontrolu leta, koja svoje ogromne novce pošteno zarađuje preko Eurocontrola); naknade za noćni, prekovremeni i smjenski rad također možemo zaboraviti; naknade za minuli rad odnosit će se samo na vrijeme provedeno kod poslodavca koji vam daje otkaz, a ne više i na cjelokupni radni staž; radnici na bolovanju i trudnice dobivat će manje. Najopasnija odredba ovog nacrta zakona odnosi se na otpuštanje, koje je liberalizirano do samovolje. Rad na ugovor i privremeni rad mogu trajati zauvijek (zvuči poznato?); najmanja cijena rada bit će jedan euro na sat (115 dinara). Na četrdesetsatni radni tjedan možemo također zaboraviti (i to vam zvuči poznato?). Drastično smanjenje plaće za godišnjeg odmora, o čemu je bilo riječi u javnosti, ministar gospodarstva Saša Radulović demantirao je. I to je nešto...

Sindikalna muka

Znači li to da će novi zakon otkloniti one jade koji su do sada mučili najamnu radnu snagu u Srbiji? Neće. Do sada su glavni problemi bili: da se plaće ne daju po više godina, da se doprinosi (mirovinski i zdravstveni) ne uplaćuju također godinama, da se pravomoćne i izvršne presude po radnim sporovima ne izvršavaju itd. - i sve to nekažnjeno. Uzalud su sindikati tražili da se za neplaćanje mjesečne plaće kazneno odgovara (kao u stanovitim zemljama) te da se slično tretira izostanak uplate doprinosa.

Naravno da će sve akcije sindikata biti uzaludne. Sindikati u Srbiji slabi su i nemoćni (osim dva-tri sindikata policije i još nekoliko sindikata zaposlenika u državnim službama). Kako može biti jak sindikat u zemlji čije je gospodarstvo upropašteno pljačkaškim privatizacijama i pretvorbama i gdje se jedva nešto uopće proizvodi? Lako je bilo radničkoj klasi industrijskih zemalja izboriti se za radnička prava: štrajk je značio izravni i mjerljivi gubitak poslodavca, pa da vidimo kako ćemo se dogovoriti. Snaga sindikata rasla je od vremena Komunističkog manifesta usporedno s rastom industrije i produktivnosti. Radnička je klasa bila solidarna i motivirana za ozbiljnu borbu sve do generalnog štrajka (današnjeg pustog sna ljevice), puške winchesterke i rudarskog dinamita. Čak ni u SAD-u nije moguće otpustiti predsjednika sindikalnog lokala (podružnice) nekog od jačih sindikata.

To što povremeno na televiziji vidite radnike kako blokiraju križanje Nemanjine i Kneza Miloša (gdje je zgrada Vlade) nije ni štrajk niti sindikalna akcija (mada se sindikati tu nešto trse, kao da su važni); to je bijedno puzanje sirotinje pred gospodom i traženje milosrđa. Vlast ih je naučila da se problem rješava blokiranjem prometa pred Vladom i kuknjavom, umjesto štrajka i pritiska na poslodavca, na terenu, na licu mjesta. Takav pritisak bio bi besmislen, jer je poslodavca baš briga, a vlast i država svemoćni su. Nije bez neke da sve više radničkih protesta završava pozivom Aleksandru Vučiću, ‘prvom’ potpredsjedniku vlade i najmoćnijem političaru u Srbiji, da intervenira, da dođe kod prosvjednika i nešto im obeća. Tako je to kad se gradi kult ličnosti: Vučić ih je tome naučio.

Marx i Glembajevi

Zakon o radu, ovakav kakav je predložen, samo je legalizacija postojećeg stanja i logični nastavak ‘tranzicije’ iz socijalizma u feudalizam. Dobro: hajd’mo reći – repriza ranog razbojničkog kapitalizma, model Glembayevih. Molim: imamo li kleronacionalističke režime na vlasti, imamo li neoliberale glembajevskog tipa koji su jamili što su jamili i sada nam popuju o obiteljskim vrijednostima? Imamo. Imamo reprizu onoga što je radnički pokret od 1848. do 1990. uz velike muke suzbijao, tražeći neku ravnotežu i kompromis između rada i kapitala, demokracije i tiranije.

Tu sada dolazimo do tragikomične priče: naime, glavno opravdanje za ovakav zakon složno nude poslodavci i ministar gospodarstva Saša Radulović, lice nestranačko koje je s posla stečajnog upravitelja po zanimanju (neugodne asocijacije) doveo upravo Aleksandar Vučić, populist. To opravdanje svodi se na dvije teorije: prva - da je kriza i da novca nema (dobro jutro!) i druga - da će ovaj zakon ‘olakšati zapošljavanje’. Pritom i poslodavci i ministar jako vode računa da ne kažu ključni razlog: da će tek otpuštajući jedne, moći zaposliti druge – kad bude potrebe, to jest. Eto nas natrag kod klasika marksizma: bitno je održavati ‘rezervnu armiju rada’, tj. nezaposlenih koji će konkurirati zaposlenima kada ovi zatraže veće plaće ili kraći radni tjedan ili duži godišnji odmor. Iz te rezervne armije regrutirat će se, dakako, štrajkolomci u slučaju potrebe. Gdje smo, dakle, prispjeli? Na kraj 19. stoljeća, hvala lijepa.

Neće, međutim, biti lako progurati takav nacrt zakona o radu kroz srbijanski parlament. Prije svega zbog izvanrednih općih izbora koji postaju sve izvjesniji u veljači ili ožujku. Trebat će glasačko tijelo umiriti i anestezirati prije toga, pa se može očekivati odlaganje tog zakona za kasnije, kada se nova – nadaju se neki dvo- ili trostranačka – vlada stabilizira. Kada Aca Vučić uredno uknjiži vlastitu populističku popularnost i postane prvi premijer umjesto prvog potpredsjednika vlade, tek tada imat će mandat da jedan takav zakon provuče kroz poslušni parlament.