Priča o JAT-ovu letu 367, koji je 26. siječnja 1972. trebao povezati Stockholm i Beograd s međuslijetanjima u Kopenhagenu i Zagrebu, počinje dan ranije, kada je u Dansku stigla JAT-ova rezervna posada koja je trebala preuzeti brigu o putnicima iz Stockholma nakon ukrcaja u avion na kopenhaškom aerodromu. Tada 22-godišnja Vesna Vulović nije ni trebala biti na tom letu jer ju je JAT pobrkao s drugom stjuardesom istog imena, ali je ipak spremno prihvatila administrativnu pogrešku pomislivši da dotad nije posjetila dansku prijestolnicu.

Posada pristigla iz Beograda, koja će se po planu ukrcati u Kopenhagenu, imala je u glavnom gradu Danske slobodno prijepodne, a ono je iskorišteno za kupnju. Vulović se kasnije prisjećala da je bila tužna zato što je dobila najmanju hotelsku sobu te da je htjela razgledati grad dok su kolege inzistirali na šopingu. 'Kao da su nešto predosjećali. Svatko je htio kupiti nešto za svoju obitelj. Kapetan Ludvik Razdrih uopće nije izlazio iz hotelske sobe dok je kopilot Ratko Mihić čitavo jutro pričao isključivo o svojoj djeci', kazala je preživjela stjuardesa nakon što se probudila iz jednomjesečne kome.

Let 367 poletio je 26. siječnja sa štokholmskog aerodroma Arlanda u 13.30, a točno sat vremena kasnije sletio je u Kopenhagen, u kojem je obavljena smjena posade u JAT-ovu avionu DC-9. Vulović je, čekajući na ukrcaj, zamijetila da iz aviona izlazi poprilično nervozan muškarac, a njezina opažanja potvrdili su ostali članovi posade.

'Mislim da je to bio čovjek koji je stavio bombu u prtljagu koju je prijavio u Stockholmu. Sišao je u Kopenhagenu i više se nije vraćao u avion', prisjetila se preživjela stjuardesa. Valja imati na umu to da su tadašnje aerodromske kontrole bile poprilično labave i da se u avion moglo ući gotovo kao u prigradski autobus.

Pilot dozivao majku

JAT-ov DC-9 poletio je iz kopenhaške zračne luke u 15.15, a 47 minuta kasnije, dok je na visini od 10.160 metara letio iznad njemačkog mjesta Sebnitza, došlo je do eksplozije koja je probila prednji prtljažni prostor i uništila upravljački sustav, zbog čega je letjelica postala neupravljiva i počela padati. Kasnije pronađena crna kutija zabilježila je strahovite krikove članova posade, među kojima i kapetana Razdriha, koji je dozivao majku. Eksplozija je prouzročila raspadanje aviona na tri krupnija dijela koja su pala pored sela Srbská Kamenica u tadašnjoj Čehoslovačkoj. Stanovnici obližnjih sela izašli su iz svojih domova i ugledali kako s neba padaju tijela i dijelovi aviona. Oni pribraniji su u mraku siječanjskog poslijepodneva potrčali prema obližnjoj strmini kako bi pomogli preživjelima, no njih, osim Vesne Vulović, nije bilo.

Krike Vesne, čije je tijelo bilo prignječeno pokretnim kontejnerom za služenje hrane i pića, čuo je šumar Bruno Honke, a koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata bio u sanitetu njemačke vojske. Honke je rukama razlomio metalni kontejner i izvukao njezino tijelo te ju je omotao svojim kaputom dok joj je rane previo košuljom koju je pokidao sa sebe. U međuvremenu su pristigli vatrogasci i ekipe hitne pomoći te su mogle pomoći jedino preživjeloj stjuardesi ponajviše zahvaljujući pravovremenoj reakciji češkog šumara koji je kasnije svoju unuku nazvao Vesna.

Preživjela stjuardesa prebačena je u bolnicu te su joj liječnici davali slabe izglede zbog brojnih ozljeda, među kojima su bile višestruke frakture lubanje, obje slomljene noge, trostruki prijelom kralježnice, nebrojena nagnječenja i krvarenje u mozgu. Nakon 27 dana kome, brojnih operacija u praškoj vojnoj bolnici i 14-mjesečnog psihološkog oporavka vratila su u matičnu aviokompaniju, ali iako je htjela ponovno letjeti, JAT nije prihvatio njezinu želju te ju je 'prizemljio' na svoj prodajni šalter u njezinu rodnom Beogradu. Ondje je dočekala umirovljenje 1991., nastavivši letjeti kao putnica sve do svoje smrti u prosincu 2016.

Zrakoplovni istražitelji pripisali su preživljavanje stjuardese činjenici da je bila zarobljena kolicima za hranu u trupu aviona koji se nakon eksplozije razlomio u tri veća komada. Kada se u pilotskoj kabini i putničkom prostoru smanjio tlak, putnici i posada izletjeli su iz zrakoplova i survali se u smrt. Istražitelji vjeruju da je dio trupa u kojem se nalazila preživjela stjuardesa pao na tlo u spiralnoj putanji pod nagnutim kutom te da su pad ublažila stabla, kao i snijegom prekrivena padina. Liječnici su pak ustanovili da je Vulović preživjela zahvaljujući svojem niskom krvnom tlaku koji je spriječio puknuće njezina srca nakon pada tlaka u avionu. Ona je kasnije priznala da je prilikom prijave za stjuardesu bila svjesna svog niskog tlaka i da je znala da će to rezultirati padom na liječničkom pregledu, ali je prije toga popila veliku količinu kave i u konačnici bila prihvaćena.

Teorije koje opovrgavaju službeno viđenje događaja

Vulović je povratkom u tadašnju Jugoslaviju bila slavljena kao nacionalna heroina i medicinski fenomen. Novine su se natjecale kako bi dobile njezin intervju, a tadašnje zvijezde koristile su televiziju da bi stjuardesi zaželjele brz oporavak. Crnogorska televizija čak je uživo prenosila njezin rođendan u središnjem televizijskom dnevniku, a godinu dana nakon nesreće njezino ime je prvi put zabilježeno u Guinnessovoj knjizi rekorda, u čijem poglavlju Ljudska dostignuća stoji da je JAT-ova stjuardesa preživjela slobodni pad bez padobrana s najveće visine – 10.160 metara. O njoj je znao i dobar dio svijeta pa joj je jednom prilikom prišao i slavni beatle Paul McCartney te je od nje zatražio zajedničku fotografiju i autogram.

No svjetska javnost nikad nije doznala točne uzroke pada JAT-ovog aviona niti tko doista stoji iza katastrofe. Nedugo nakon nesreće odgovornost za eksploziju preuzeli su ekstremisti iz dijela ustaške emigracije nastanjene u Švedskoj. Muškarac, koji se opisao kao hrvatskog nacionalista, nazvao je dan nakon nesreće švedske novine Kvällsposten i preuzeo odgovornost. Međutim nitko nije uhićen, niti je ikad objavljeno da su privedeni bilo kakvi sumnjivci.

Valja reći da su pripadnici brojnih ustaških emigrantskih skupina između 1962. i 1982. godine izveli 128 terorističkih napada na jugoslavenske civilne i vojne ciljeve. Vlasti u Beogradu odmah su posumnjale da je najekstremniji dio hrvatske političke emigracije kriv za rušenje aviona jer je na dan nesreće u vlaku koji je išao iz Beča za Zagreb eksplodirala bomba, pri čemu je ozlijeđeno šestero putnika. Čehoslovački zrakoplovni istražitelji utvrdili su da je eksploziju JAT-ova aviona uzrokovala bomba skrivena u aktovci, no nitko ne spori mogućnost da su ekstremisti iskoristili situaciju i pripisali si rušenje za koje je odgovoran netko drugi, a sve kako bi u očima neistomišljenika djelovali odlučno, okrutno i opasno. Budući da se radilo o brutalnom terorističkom činu, moglo se očekivati da će jugoslavenske tajne službe pronaći krivca kako bi se umirila javnost, no to se nije dogodilo. Istraga bez uhićenih, ili barem konkretno osumnjičenih, dovela je pak do brojnih teorija koje opovrgavaju službeno viđenje događaja.

Jedna od njih pojavila se 1997. u specijaliziranom češkom časopisu Letectví a kosmonautika, a koji je izvijestio da je zrakoplov greškom oborila nervozna čehoslovačka protuzračna obrana zamijenivši putnički avion za neprijateljski lovac. Rasprava o različitim aspektima nesreće pojavila se početkom 2009., kada je njemački časopis Tagesschau objavio izvješće istraživačkih novinara Petera Hornunga i Pavela Theinera. Njih dvojica tvrde da dokumenti, pribavljeni od Češke uprave za civilno zrakoplovstvo, ukazuju na to da je JAT-ov DC-9 'izuzetno vjerojatno' na visini od samo nekoliko stotina metara oborio češki MiG-21 zamijenivši putnički avion za neprijateljski jer je upravo pokušavao nenajavljeno prisilno sletjeti. To bi značilo da je u vrijeme pada DC-9 u blizini doista letio neidentificirani vojni zrakoplov i/li da je JAT-ov avion iz nekog nepoznatog razloga letio bez uključenog transpondera kako ne bi bio vidljiv na radaru, bez nekog smislenog razloga, osim ako nije bila riječ o otmici.

Nema razloga za šutnju

Kao dokaz da se DC-9 raspao na manjoj visini, novinari su ponudili svjedočenja očevidaca koji su nisko ispod oblaka vidjeli avion kako gori i koji je, unatoč plamenu, još uvijek bio netaknut. Novinar Hornung otišao je toliko daleko da je kao rješenje misterije ponudio priču o tome kako je DC-9 nenajavljeno i neobjašnjivo ušao u strmo poniranje i našao se iznad osjetljivog vojnog područja u blizini postrojenja za nuklearno oružje. Ipak je zaključio da su to samo indicije bez konkretnih dokaza, iako je sovjetska vojska u tadašnjoj Čehoslovačkoj izgradila skladišta za nuklearne bojeve glave, a za koje nema pouzdanih informacija da su ikad ušle u tu zemlju.

Češki časopis Technet opovrgnuo je tu teoriju citirajući stručnjaka iz češkog ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane koji je naglasio da u slučaju narušavanja zračnog prostora incident ne bi bio riješen protuzračnim projektilima, već presretačima koji bi najprije pokušali identificirati leteći objekt, pokušali uspostaviti kontakt s njime te ga ispratili iz zračnog prostora. S obzirom na to da je bila riječ o putničkom avionu, pilot zasigurno ne bi rušio takvu vrstu letjelice.

Češka vojska tvrdi da takav incident ne bi bilo moguće prikriti jer bi za njega znalo otprilike 200 ljudi koji danas ne bi imali razloga šutjeti. Uz to, čehoslovački vojnik, koji je tog dana upravljao radarom, potvrdio je 2009. da bi zapadnonjemačka protuzračna obrana primijetila bilo kakvo djelovanje čehoslovačkog lovačkog zrakoplovstva. Također, elaborirano je da je avion pao s velike visine jer se područje krhotina rasprostiralo na velikoj površini tla.

Glavni dokaz protiv takvih teorija podaci su o letu dobiveni iz crne kutije, koja je davala točne podatke o vremenu, brzini, smjeru, ubrzanju i visini aviona u trenutku eksplozije. Obje crne kutije otvorili su i analizirali čehoslovački i jugoslavenski stručnjaci, a neovisnost istrage jamčili su i nepristrani nizozemski zrakoplovni istražitelji te su odbacili sve suprotne tvrdnje kao medijski senzacionalizam, a koji se s vremena na vrijeme javlja zbog svoje atraktivnosti.