Mislila sam da ovih dana neće biti većeg cirkusa od ovog predizbornog i bila sam djelomično u pravu. Isprva su mi omiljeni likovi bili oni koji su predstavljali svoje liste, stranke i programe u popodnevnim satima na javnoj televiziji. Naprosto je nevjerojatno tko se sve nada da će ući u parlament, nevjerojatno je kako se neke stranke kockaju i u ovakve emisije šalju najgori politički luzeraj u posljednjih dvadeset godina. Malo me više doduše iznervirala činjenica da se svakakvi budalaši, fašisti, neznalice i ostala politička gnjilež predstavljaju u sklopu programa koji plaćam svaki mjesec osamdeset kuna, ali već sam navikla na razne nebuloze, pa tako i na ovu. Međutim, našao se lik koji je preuzeo vodeću ulogu redikula u ovoj našoj nesretnoj državi. Zaista je nekome uspjelo biti veći redikul od njih, a nije teško pogoditi o kome je riječ. Šerif iz Maksimira, Zdravko Mamić.

Opet ista priča, opet ista kuknjava oko ugovora s Eduardom, prolivene suze o tome kako je uložio hrpu love u tog Brazilca, ili 'balavca, kako ga Mamić naziva, i sad traži natrag svoje pare. Pretpostavljam da je svakom pristojnom građaninu ove države pozlilo kad se Zdravko javio iz Plavog salona i plačnim glasom zavapio da mu je Dudu ostao dužan, da je on žrtva, da ga svi pljačkaju, da ovo, da ono… Svaki pristojan građanin se počne pitati tko je tu lud. Čovjek koji nije platio porez od prodaje ni za jednog svog igrača, čovjek oko kojeg se stalno vrte neke afere i skandali uzurpirao je medijski prostor svojom tužnom pričom o tome kako ga je Dudu, dečko iz nekakvog šugavog slama u Rio de Janeiru prevario i sada 'imperij uzvraća udarac'.

Iscurile pikanterije

Da ne ispadne sad da zakoni ne vrijede samo zato što je Maminjo u igri, on je čak možda i u pravu, jer ugovori kakve je sklopio sa svojim 'brazilskim sinom' nisu ništa neobično i vrlo su česti u nogometnom svijetu. No bez obzira na to, taj Mamićev nastup beskrajno je iritantan i zapravo sad i navijam za tog Dudua, jer je barem pristojan za razliku od Zdravkeca. Ne zamara nas svojim problemima, igra negdje u Ukrajini, zarađuje milijune, i da, zašto bi nas zamarao sudskim parnicama koje ima s bivšim šefom. E, ali, Zdravko ne misli tako. On misli da nas ima pravo zasipati informacijama o tome kako se sudi s Duduom, on misli da je on toliko važan da je ta njegova priča trenutačno najvažnija stvar u državi. Ono, čovječe, boli nas kifla!

Koliko mora biti poremećen nečiji ego kad misli da je udarna stvar dana njegova sudska parnica s nekim? Prilično poremećen. Ponavljam, vjerojatno je i u pravu, ali i mnogi drugi su bili u pravu kada su tražili od Zdravka da plati porez od prodaje svojih igrača u inozemstvo, pa nikad ništa od toga. Probajte vi ne platiti porez i to neki sitni, ne govorim o milijunima eura za koje su prodavani Dinamovi igrači.

Međutim, kad su već Zdravko i Dudu toliko u medijima, bilo je za očekivati da će van iscuriti svakakve pikanterije i to se i dogodilo. Odjednom smo shvatili da su u igri kojekakvi mafijaši i mufljuzi, i to sa svih strana svijeta. Zdravko je sam priznao da ga zbog ovog ugovora ganjaju neki sumnjivi likovi. Meni je to daleko zanimljivija priča od toga koliko mu Dudu duguje, ali čini se da više nikome nije zanimljiva. Naime, upravo je to idealna prilika da se otvori ta Pandorina kutija hrvatskog nogometa, jer nije da ne znamo da tu ima svačega, a kao da nam nije dosta domaćih muljatora, sad se pojavila nekakva mafija iz pitaj Boga koje zemlje Dembelije. Kakvi su to poslovni ugovori koji zanimaju mafiju? Teško da su tu čista posla, ali ono što još više čudi je to da nitko ne reagira da činjenicu da su nogometni transferi očito mafijaški pothvati. Nije da do sada nismo sumnjali, ali ovo je prvi put da jedan nogometni menadžer to sam kaže. I što se događa? Ništa. Čovjek se zbilja počne pitati tko je tu lud. Znamo tko nije.