Istina, valja napisati da grijeh nije samo njegov jer ni njegovi prethodnici nisu napravili ništa po pitanju zaštite objekta po kojem je Zagreb južno od pruge bio prepoznatljiv. Bilo je u posljednjih dvadeset i kusur godina natječaja i ideja o tome u što bi se Paromlin mogao pretvoriti, ali ni jedna nije realizirana. Od prvotne da na tom mjestu bude Muzej suvremene umjetnosti, preko ekskluzivnog hotela pa do Arhiva ili knjižnice…

Da ne bi ispalo da je samo odnos aktualne vlasti prema Paromlinu bio loš, valja podsjetiti i na jednu davnu izjavu Marine Matulović Dropulić, zagrebačke gradonačelnice prije Bandića i kasnije ministrice graditeljstva, koja je o Paromlinu svojedobno kazala: 'Sve što je od zgrade Paromlina bilo vrijedno, osim zidina, ionako je izgorjelo u požaru. Danas tamo nema ništa…'

I dok traju prepucavanja na relaciji Ministarstvo kulture – Grad Zagreb, bageri ruše ono što još nisu poravnali sa zemljom, a arhitekti i povjesničari umjetnosti podsjećaju da se sistemska politika nebrige o vrijednim zdanjima provodi godinama i da je građevinska mehanizacija samo posljedica svega toga.

'Očito da mi nismo dovoljno pametni, zreli, sposobni i bogati da jedan takav prostor sačuvamo. To je nešto s čim se u zapadnom svijetu ponose, a kod nas takve stvari propadaju. Prostor Paromlina treba promatrati u jednom širem kontekstu na potezu od Autobusnog kolodvora do Studentskog centra. Krasnu studiju o tome napravio je kolega Nenad Fabijanić i s ukopavanjem pruge u tom dijelu otvorio bi se potpuno novi prostor.

Nažalost, Paromlin nismo uspjeli privesti svrsi, da bude na radost i veselje građana, a ne opasnost. Nismo od njega mogli napraviti Tate Gallery kako je to London napravio. Stoga se ne bih iznenadio da sudbina Paromlina zadesi i Gredelj jer mi kao društvo, ponovit ću, očito nismo dovoljno zreli, sposobni i pametni, ali ni bogati da znamo takve vrijedne primjere industrijske arhitekture sačuvamo od propadanja', kazao je Teo Budanko, predsjednik Društva arhitekata Zagreba.

Krešimir Galović, povjesničar umjetnosti – konzervator koji se dugi niz godina bavi istraživanjem hrvatske arhitekture, navodi da 'Zagrebom već dugi niz godina vlada neurbana kultura'.

'To što se dogodilo posljedica je odnosa prema zaštićenom kulturnom dobru. Godinama se provodi sistemska politika koja omogućuje propadanje, da bi se u konačnici zaradilo na građevinskom zemljištu. Europski i svjetski gradovi imaju potpuno drugačiji odnos prema zaštićenoj baštini, a naš odnos prema njoj je na najnižoj razini', tvrdi Galović.

Arhitekt Niko Gamulin smatra da je rušenjem dijela Paromlina, on nepovratno izgubljen te da očuvanje samo vanjskog plašta nema nikakvog smisla.

'Paromlin je nepovratno izgubljen. Posljednjih trideset godina promijenio se do neprepoznatljivosti i ljudi danas ni ne znaju kako je nekada izgledao. Konstrukcija od drveta i čelika bila je njegov najvredniji dio. Toga više nema i sačuvati samo vanjski plašt nema smisla. Činjenica je da je najveća odgovornost na politici koja od požara 1988. godine ne vodi brigu i ne zna što bi s njim, a riječ je o najvažnijem primjeru industrijske arhitekture.

Nažalost, Badel i Gredelj su na istom putu i bojim se da i njih čeka slična sudbina. Grad ne zna što bi tamo napravio od javnih sadržaja. Od Paromlina je najvrednije izgubljeno, srušen je i dimnjak i sad će biti problem što s armirano-betonskim silosima koji su ostali. Mislim da sve treba srušiti do temelja i razmisliti što na tom mjestu raditi i kakav sadržaj Gradu treba', zaključuje Gamulin.