Bivša predsjednica Građanskog saveza Srbije, ugledna antiratna aktivistkinja i sociolog Vesna Pešić kazala je za AA da je doprinos Haškog suda velik.

'Nikakvi nacionalni sudovi nisu bili u stanju u onom trenutku kada je, dakle 1993. godine, Sud osnovan, procesuirati zločine počinjene u tim osamostaljenim državama. To nije bilo moguće. Da Sud nije osnovan, vladala bi jedna apsolutna nekažnjivost, što bi, po meni, bila jedna civilizacijska pustinja. Procesuiranje glavnih počinitelja zločina je veoma važno. Moj zaključak jest da je Sud odigrao pozitivnu ulogu jer naši sudovi nisu bili u stanju procesuirati ratne zločine. Stoga, svaka njegova radikalna kritika ne stoji. Sud je ispunio tu osnovnu civilizacijsku dužnost da zločinci ne ostanu bez kazne', govori Pešić.

Komentirajući oslobađajuće presude u slučajevima 'Gotovina' i 'Haradinaj', Pešić ističe da nitko ne negira zločine na Kosovu i u Hrvatskoj, ali da, ipak, za ta nedjela nitko nije kažnjen.

'To baca neku sjenku na Haški sud. Najčešće se to povezuje s onim situacijama gdje su intervenirale Sjedinjene Američke Države. Dakle, gdje je SAD imao vojne intervencije, dolazi do tih čudnih oslobađajućih presuda ili nedostatka svjedoka', smatra Pešić te podvlači da 'Haški sud ne može donijeti odluku o nekakvim povijesnim krivicama za ratove'.

Vasvija Vidović, bivši agent Republike Bosne i Hercegovine za vezu s Haškim sudom, a danas ugledni odvjetnik, ističe, također, da je nemjerljiv doprinos Haškog suda u razvoju međunarodnog humanitarnog prava.

'Nakon Nimberških procesa to je prvi sud te vrste koji se bavi ratnim zločinima. Preko njega su ustanovljena mnoga stajališta značajna za dalji razvoj međunarodnog humanitarnog prava. Kada je u pitanju naša regija, Sud je, također, dao doprinos ustanovljenju istine o mnogim događajima koji su se tijekom rata desili ovdje. Sud nije osnovan da utvrđuje historijsku istinu niti radi samog procesa pomirenja. Haški sud je uspostavljen da riješava po optužnicama osumnjičenih za ratne zločine i on je ispunio svoju svrhu', tvrdi Vidović u razgovoru s novinarom agencije Anadolija.

Aktualni bošnjački časnik za vezu s Haškim sudom Amir Ahmić izjavio je za AA da za generalnu ocjenu rada Haškog tribunala treba sačekati presude u slučajevima protiv političkih i vojnih lidera bosanskih Srba Radovana Karadžića i Ratka Mladića, čelnih ljudi srbijanske obavještajne službe Jovice Stanišića i Franka Simatovića, te čelništva takozvane Herceg-Bosne.

'Trebamo vidjeti šta će se dogoditi nakon svih tih procesa, pa onda dati neku generalnu ocjenu. Ali, svakako, neosporna je činjenica da nijedan ratni zločin ne bi bio procesuiran da nije bilo Tribunala. Svakako, žrtve su u ovom slučaju najvažnije. Žrtve će najmjerodavnije ocijeniti šta je to Haški sud napravio. Političari daju ocjene onako kako im se čini da bi trebalo', tvrdi Ahmić, koji upozorava da se na Haški tribunal treba gledati hladne glave.

Vidović ističe da je ne iznenađuje oslobađanje Gotovine, Markača, Haradinaja i ostalih.

'Politika gonjenja u Haškom tužiteljstvu promijenila se od 2000. godine, odnosno od dolaska Carle del Ponte. Politika je išla ka izjednačavanju krivnje svih strana na Balkanu. Naravno, to nije realno, pa su rezultat optužnica od 2000. godine naovamo oslobađajuće presude. Nije to samo slučaj Gotovine, Markača i Haradinaja. Sjetite se oslobađanja generala Sefera Halilovića, ratnog zapovjednika Nasera Orića, makedonskog ministra unutarnjih poslova Ljube Boškovskog... Također, kada su u pitanju general Enver Hadžihasanović i Amir Kubura, slučaj je takav da nije bilo vrijedno da se time bavi Haški sud', ocjenjuje Vidović.

Ona tvrdi da je zadovoljna radom Haškog suda jer su obuhvaćeni i brojni veliki zločini poput onih u Srebrenici, Bosanskoj krajini, na prostoru takozvane Herceg-Bosne...

Vlatko Cvrtila, profesor na Fakultetu političkih znanosti i savjetnik za obranu bivšeg predsjednika Hrvatske Stjepana Mesića, tvrdi da je Haški sud imao svoje osnove iz brojnih razloga koji su vezani za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije.

'Bile su rijetke prilike kada su sve strane uključene u rat bile zadovoljne djelovanjem Haškoga tribunala. Zbog toga se stvorilo mišljenje da je riječ o sudu koji je više pod političkim utjecajima, nego što stvarno sudi temeljem činjeničnih dokaza i međunarodnog prava. Opće nezadovoljstvo je vidljivo i u posljednje vrijeme kada se odluke Haškog suda, koje bi trebale biti konačne, naprosto prihvaćaju kao kažnjavanje jednih, a oslobađanje drugih. Time se nastavljaju ratne prilike, ali sada s jednim drugim diskursom. To stvara neugodnu situaciju u cijeloj regiji. Posljedice su napetosti, koje su proizašle iz verbalnih ratova koji su se vodili u posljednja dva tjedna u regiji', misli Cvrtila.

S druge strane, Amir Ahmić upozorava da se rad Haškog suda treba podijeliti u nekoliko faza. Važnim smatra napomenuti da Tribunal od svog osnivanja pa do 1999. godine nije imao gotovo nikakvu političku podršku.

'Sud je bio napušten od svih i postojao je samo na papiru. O tome postoje mnogobrojna svjedočanstva. Taj Haški sud se borio za svoj identitet i svoju opstojnost. Od 1999. do 2004. godine dolazi nova faza, kada su se otvorile šire istrage i optužnice koje su pokrivale cijelu regiju. Kada je Sud počeo dizati optužnice, desila se nevjerojatna stvar. Vijeće sigurnosti UN-a je bukvalno ukinulo mogućnost da Sud podiže optužnice zaključno s 2004. godinom. Niko iz Suda se nije usprotivio takvoj odluci već su, naprotiv, to podržavali. Kakav je to tužitelj koji je od 2004. godine, pa do danas nije bio u prilici podići ijednu optužnicu. Kakva je to poruka Balkanu i političkim elitama na Balkanu', pita se Ahmić.

Ahmić podsjeća da je Haški sud osnovalo Vijeće sigurnosti UN-a, ono isto tijelo koje je uspostavilo embargo na uvoz naoružanja u BiH i dopusilo da se dogodi genocid i dvostruka agresija na tu zemlju.

'Haški sud je, po mnogima, a i po meni, formiran da bi se umirila javnost u državama Zapada. Formirao se Haški sud kako ne bi bila pokrenuta vojna intervencija i kako ne bi bio ukinut embargo za uvoz naoružanja. Taj Haški sud je bio osuđen na neuspjeh. Ali, zahvaljujući upornosti tisuća pojedinaca, koji su dostavili ogroman broj dokaza, dokazano je da su SR Jugoslavija, odnosno Srbija i Crna Gora, imale kontrolu nad snagama bosanskih Srba od 1991. do 1995. godine. U više presuda je dokazana uloga Hrvatske kao agresora. Dobili smo važne pravomoćne presude za BiH i Bošnjake', pojašnjava Ahmić.

Napominje da u slučajevima generala Armije BiH nije dokazano postojanje bilo kakvog plana i sustava u činjenju zločina, potvrđeno je i da zločine nije naređivala Vlada BiH u Sarajevu.

'Optužnice protiv generala Armije BiH uopće nisu trebale biti podignute', ističe Ahmić.

Sličnog razmišlja i profesor Cvrtila, koji se slaže s ocjenama da je u Hagu konstruirana teza o zavađenim 'balkanskim plemenima'.

'Od samog početka ovaj rat je bio interpretiran kao sukob među grupama koje su ionako povijesno stalno bile u sukobu, što je jedna posve pogrešna teza. Ne može se govoriti o prostoru Balkana kao o prostoru stalnih sukoba među narodima, jer mi imamo i dugotrajna razdoblja mira. Prema tome, ta teza o stalnim sukobima naprosto nije točna. Iz te teze nametnut je onda diskurs da su svi jednako krivi za rat, što, isto tako, nije točno. Upravo zbog toga se činilo da Haag, umjesto pravnih, koristi političke konstrukcije i optužnice, i to upravo zbog toga da bi dokazao tu jednu tezu da su svi krivi. Htjelo se da se ta jedna ravnoteža krivnje raspodjeli, pa onda, kao, svi će biti nezadovoljni, ali i zadovoljni, te se nakon toga moraju stvarati konstrukcije regionalne stabilnosti', zaključuje profesor Cvrtila.