Većina medija je prije tri tjedna, u ponedjeljak 27. veljače, prenijela šturo policijsko priopćenje.

'U nedjelju 26. veljače u popodnevnim satima na području Gvozda u šumi Petrova gora, u unutrašnjosti spomenika, gdje je pristup zabranjen, došlo je do pada 47-godišnjeg državljanina Velike Britanije koji je bio u razgledavanju. Zbog zadobivenih ozljeda prevezen je u Opću bolnicu Karlovac te su mu okvalificirane teže ozljede', piše u objavi PU sisačko-moslavačke.

Tu nedjelju, što se ne spominje u policijskom izvješću, snijeg i led okovali su dobar dio kontinenta. Olujna mećava odsjekla je Dalmaciju od ostatka zemlje. I opet, usprkos tom 'kijametu', britanski turist se probio do 507 metara visokog vrha Veliki Petrovac u srcu Korduna kako bi razgledao spomenik iz socijalističkih vremena. Očigledno nepromišljen i neodgovoran potez. Ali opet i dokaz magnetske privlačnosti avangardnog zdanja izgrađenog prije više od 40 godina.

Iako je policija u izvješću navela da se spomenik nalazi na 'području Gvozda', krim inspektori nisu pokucali na vrata SDSS-ovca Milana Varge, načelnika Općine Gvozd. Odgovore na pitanja kako je nesretni Britanac ušao u spomenik potražili su od njegovog kolege, 55-godišnjeg HDZ-ovca Nebojše Andrića, načelnika susjedne Općine Vojnić.

Izvijestio nas je o tome sam Andrić, a bio nam je prva adresa na putu do Petrovca. Gledano katastarski i gruntovno, spomenik, objasnio nam je načelnik, ne pripada nikome.

Prvo, uopće nije ucrtan u zemljišne knjige, a drugo, nalazi se točno na tromeđi općina Gvozd, Vojnić i Topusko i na granici dviju županija – Karlovačke i Sisačko-moslavačke.

Znači, spomenika ima, ali opet ga i nema. Da ga sutra netko izbriše s lica zemlje, mogao bi na sudu mrtav hladan tvrditi da ga nikad nije ni bilo.

'Nije to baš tako', smije se na našu tvrdnju Andrić. 'Objekt ima građevinsku dozvolu. U nadležnosti je Republike Hrvatske, odnosno Ministarstva kulture, jer ima status zaštićenog spomenika kulture. Ono što bi se trebalo napraviti jest izdvojiti parcelu na kojoj je spomenik i prebaciti je u vlasništvo države', kaže.

Pitamo ga onda zašto krim policija nije došla na vrata ministrici Nini Obuljen Koržinek da je pita za polomljenog Britanca.

'Iako općina nije vlasnik, mi već desetljećima u suradnji s Ministarstvom kulture vodimo brigu kako o spomeniku, tako i o partizanskoj bolnici na Petrovoj gori. Prema mom mišljenju, svu državnu imovinu treba spustiti na lokalnu razinu, jer ako država nije obnovila nešto u zadnjih 30 godina, neće nikada. Sami bismo tim sigurno bolje upravljali i mogli bismo tražiti novac iz fondova EU-a. Ovako sve stoji. Turisti svejedno dolaze, a mi od njih nemamo nikakve koristi jer ne možemo naplatiti ni centa', objašnjava Andrić.

Vojnić na čuvanje i kakvo-takvo održavanje nekadašnjeg memorijalnog kompleksa, u koji spadaju Bakićev spomenik i partizanska bolnica, godišnje potroši petnaestak tisuća eura, a nešto malo više od toga još doda Ministarstvo kulture. Velik je to novac za općinu u kojoj, prema zadnjem popisu stanovništva, živi manje od 4000 ljudi.

'Sizifov je to posao. Ne bih rekao da je bacanje novca, jer bez čuvanja pitanje je što bi do danas ostalo od svega toga. Pogotovo od partizanske bolnice. To vam je drvena gradnja u gustoj bukovoj šumi u kojoj nema previše sunca i ima dosta vlage', kaže Andrić.

Ljuti ga to što nije prošla inicijativa njega i kolege mu Varge iz Gvozda. Ideja je bila da susjedna općina kandidira spomenik, a Vojnić partizansku bolnicu kako bi dobili novac za izradu projektne dokumentacije. Krajnji cilj je bio da se jedno i drugo obnovi u svrhu turizma. Nadali su se novcu iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti.

'Nismo prošli na natječaju. Odbili su nas jer kao nije dovoljno obrazložena zaštita okoliša i ugroženih životinjskih vrsta. Pitam vas koga mi to možemo ugroziti tehničkom dokumentacijom!? Razumio bih da se to pitanje postavilo u kasnijoj fazi projekta. Ali zato je prošao projekt biciklističke staze u drugoj općini, neću je imenovati. To je kao prioritet! I to u mjestu u kojoj će ne znam ni tko ni kada voziti bicikl', rezigniran je Andrić.

Na našu opasku da možda zbog partizansko-komunističke konotacije sve ove godine, od kojih su većinom njegovi na vlasti, država nema interesa sačuvati i obnoviti spomenik na Petrovoj gori, načelnik odgovara da ne vjeruje u to.

'Ma nema vam to veze s ideologijom. Evo vam najbolji dokaz. Kad ste prilazili općini, vidjeli ste na što sliči zgrada Općinskog suda. To vam je isto državna imovina. To vam je čisti nemar države prema svojem vlasništvu! Nema tu ideologije. Krov su na sudu promijenili tek kad je moj komunalni redar naložio da to moraju napraviti u roku od sedam dana ili ćemo srušiti zgradu. Crjepovi su padali s krova, a tuda prolaze djeca na putu u školu. To vam je čisti nemar! Pa država do dandanas nije uspjela popisati svu svoju imovinu. To vam sve govori', uvjeren je Andrić.

Kimamo glavom na njegove riječi jer vojnićki sud stvarno ne izgleda kao mjesto u kojem stoluju časni suci. Ruina s novim krovom idealna je za veselo pleme dobrodušnih skvotera. Iako sumnjamo da takvih ima u Vojniću i na Kordunu.

Za razliku od mnogih mu stranačkih kolega iz HDZ-a, načelnik Andrić čini se da zaista nema problema s partizanskom ostavštinom i zvijezdom petokrakom. Jedna mu naime ponosno stoji pred zgradom općine, na glavnom mjesnom trgu, na vrhu spomenika u čast Narodnooslobodilačke borbe (NOB) u Drugom svjetskom ratu.

Zanimljivo je primijetiti da se na istom trgu nalazi suvremeni kip zadnjem hrvatskom narodnom kralju Petru Svačiću, kojeg su navodno ubili Mađari u bitki 1097. i po kojem Petrova gora i nosi ime. A stotinjak metara dalje vidi se razvalina nekadašnje robne kuće u centru Vojnića, simbol pretvorbe i privatizacije na domaći način.

Zgodan presjek hrvatske povijesti u krugu od nekoliko stotina kvadrata.

Razgovor s Andrićem prekida ulazak Čedomira Studena. Njega su općina i Ministarstvo kulture, preko lokalne Kreativne udruge Ruke, prije tri godine angažirali za čuvara spomeničke baštine. On će nam biti jedan od dvojice vodiča u obilasku spomenika na Petrovcu.

Drugi je Đuro Šapić, bivši šef službe održavanja kompleksa na Petrovoj gori, s kojim je dogovor bio da se nađemo nakon sastanka s načelnikom.

U radnom odijelu i prijaznog glasa, Studen nam, odmah kako je sjeo, kreće objašnjavati s čim se sve susreće u svom poslu. Neoprezni britanski turist prvi je na tapetu.

'Avanturiste ne možete spriječiti. Što oni naume, to će i napraviti. Tu nedjelju padao je snijeg. Britanac je do spomenika došao kasno popodne. Spomenik je bio zaključan, kod mene je ključ. Ušao je kroz neki otvor. Najrizičnije je zimsko razdoblje. U nekoliko navrata popravljali smo tubuse kroz koje ulazi svjetlo. Ali ih razbijaju kamenjem. Kroz te otvore padaju kiša i snijeg na spiralne stepenice od brušenog kamena unutar objekta. Kad su vlažne, tad su kao klizalište. Ne znam što se točno desilo, ali pretpostavljam da je Britanac tako nastradao', kaže Studen.

Dodaje da on svakome dopušta razgledavanje spomenika uz njegov nadzor, samo se treba prvo najaviti u općini. Uskoro mu, kaže, dolazi ekipa Norvežana koja se uredno prijavila mjesec dana ranije.

Studen se žali da se dosad svaka fizička barijera pokazala preslaba da zaustavi one koji žele ući na svoju ruku.

'Već sedam, osam puta mijenjao sam brave. Dođe vam netko s akumulatorskom bušilicom šrafilicom i zabuši šaraf u cilindar. Ili odvali bravu pajserom. Fizička barijera ne znači ništa. Čak se penju preko vanjskih mreža, armatura, pet, šest metara da bi ušli u spomenik. Kad stavimo željeznu mrežu na neki pokrajnji otvor, dođe netko s akumulatorskom brusilicom i prereže je. Čak smo bili stavili videonadzor, ali i njega su ukrali', nabraja Studen šireći ruke.

Prije odlaska iz načelnikovog ureda za Petrovac ne možemo ne pitati Andrića o zanimljivoj kompoziciji na njegovom zidu. Desno od radnog stola objesio je, jednu pored druge, slike dvojice propalih političara optuženih za mito i korupciju. Bivšeg HDZ-ovog premijera Ivu Sanadera i nekadašnjeg šefa HKG i nesuđenog hrvatskog predsjednika Nadana Vidoševića. Tik do njih je, na trećoj slici, čovječuljak s upitnikom iznad glave: 'Tko je sljedeći?'

'To vam je opomena kako za mene, tako i za one koji dolaze sa svakakvim idejama u moj ured', objašnjava Andrić. Jedna od 'genijalnijih' je bila, otkriva nam HDZ-ov načelnik, da se spomenik na Petrovcu pretvori ni manje ni više nego u kockarnicu.

Ne vjerujući u ono što smo čuli, izlazimo iz općine na vojnićko sunce. Na nebu ni oblačka. Nama se, za razliku od baksuznog Britanca, posrećilo i vidjet ćemo Bakićevo remek-djelo kad je najimpresivnije. Barem je takav spomenik bio kad je još imao kompletnu oplatu od blistavog nehrđajućeg čelika. Njegov sjaj se, negdje smo pročitali, vidio desecima kilometara uokolo.

U automobil primamo spomenutog Đuru Šapića zvanog Brko. Čuvar Čedomir Studen nije s nama jer se na goru sam uputio u svom vozilu.

Brko je energičan i vitalan 73-godišnji Kordunaš bez dlake na jeziku. Sklon šalama i pošalicama, ali i sočnim psovkama. Iz njega kipti mudrost čovjeka koji je vidio i doživio svašta u životu. Autora ovih redaka i kolegu mu fotoreportera brzo je prekrstio u Piskarala i Škljocala. I on nas je dočekao u radnom odijelu. Za kruh zarađuje kao tesarski majstor gradeći i popravljajući drvene kuće.

Od Vojnića do spomenika na Petrovcu ima 15-ak minuta vožnje. Cesta je u relativno dobrom stanju iako na nekoliko mjesta ima povelikih rupa, na kojima će vam, ako ih pogodite, zaplakati i amortizeri i bubrezi. Kako se uspinjete, šuma bukve i graba sve je gušća i velebnija.

'Radio sam u Memorijalnom parku Petrova gora od ’81. do ’91. Prvo kao radnik, a onda kao neki šefić održavanja. Firma se bavila turizmom. Iako smo, istina, živili na jaslama tadašnje Socijalističke Republike Hrvatske. Novci od karata i suvenira su bili manji dio. Vidjet ćeš kako je sada. Sve do Oluje ’95. to je na nešto i sličilo. Nakon toga je nastao opći haos i pljačkanje. Kad vidim to, uvati me muka. U doba prije rata, u proljeće nisi ovuda mogo proći od autobusa. Bilo ih je od Đevđelije u Makedoniji, slovenskih Jesenica, srpske Subotice, dolje do Dubrovnika. Nema od kuda djeca i ljudi nijesu dolazili na Petrovu goru', govori Šapić lokalnim izričajem dok se vozimo.

Izbijamo na plato podno spomenika. Zaista blista, barem njegovi viši dijelovi s kojih ljudski strvinari nisu uspjeli otrgnuti ploče od inoksa. Šapić nam kaže da se radi o čeliku kupljenom u Švedskoj. Na početnom dijelu kompleksa nalaze se objekti koji su prije služili za prijem posjetitelja i okrepu. S desne strane ostao je veliki drveni šank. Sve ostalo je ogoljelo. Zidove prekrivaju prljavština i više ili manje čitljivi grafiti.

'Vidiš tamo gdje je šank. To je sve bilo ostakljeno, a ulazio si kroz roto vrata. Staklo debelo 15 milimetara, znaš li ti što je to?! Bilo kiša ili snijeg, ti sjediš i piješ. Toplo ti i od nikud ne piri', govori ushićeno Brko, pokazujući rukama, kao da baš sad vrti ta roto vrata kako bi za šankom naručio nešto što grije tijelo i hladi dušu.

Teško nam je među tim razvalinama zamisliti ciču i viku razigrane djece. Okruženje se prije čini kao idealno igralište za zombije. Nije ni čudo što je prije četiri godine tu jedna njemačka produkcijska kuća snimala kadrove za postapokaliptičnu seriju.

U obilasku nam se pridružuje Čedomir Studen. Središnjom stazom koja se blago uspinje hodamo prema spomeniku. Na sredini puta nalazi se grobna ploča iznad kosturnice s posmrtnim ostacima poginulih partizana i civila. Studen govori da su taj okrugli betonski poklopac već tri, četiri puta mijenjali jer bi ga nepoznat netko razbio čekićem.

Što više prilazite Bakićevom kolosu visokom skoro 40 metara, to se osjećate sitnijim. Bez obzira na to što je osakaćen i očerupan, dovoljno ga je ostalo da vas zgromi svojom monumentalnošću. Gotovo sve ploče od inoksa u podnožju su nestale.

'Većina ih je skinuta i pokradena. Zadnjih sedam, osam godina nema devastacije tog tipa. Preostale zna odvaliti vjetar. Unutar objekta, posebno na višim katovima, dolazi do spiralne turbulencije. Vjetar je toliko jak da lomi šarafe prst debele', kaže Studen. Pogledavamo gore sumnjičavo proučavajući metalno pročelje. Da s te visine nekome nešto padne na glavu, bilo bi pogubno.

Iza ulaznih metalnih vrata dočekuje nas impresivna betonska školjka. U njezinom središtu su spiralne stepenice koje vode gore. Na prvima od njih nema brušenog kamena, jer su i njega lopovi odnijeli, da bi se kasnije pojavio. Kako je suho, nije sklizak, ali kad vidite koliko je rupa i rupica na spomeniku, jasno vam je da u kišne dane stepenice plivaju.

Nebrojeno je mnogo malih i velikih prostorija. Nekad su se u njima nalazile učionice, galerije, muzej, kinodvorana, konferencijska sala… Sveukupno, prema tvrdnji Šapića, ima oko 3800 kvadrata korisnog prostora. Danas je sve to sablasno prazno. Betonskim kraljevstvom gospodari vjetar i pojačava kako se penjemo sve više.

Brko sa svakim katom sve teže diše. Opet, kad zastane, pun entuzijazma prepričava nam dogodovštine dok je bio šef održavanja Petrove gore. Sjetio se i toga da u podnožju Bakićevog 'nebodera' ima stan. Dobio ga je na korištenje jer je zbog prirode posla znao i prespavati na Petrovoj gori. Kod kuće još uvijek ima papire o vlasništvu i ključ. Šalimo se da je zapravo on pravi vlasnik spomenika, a ne država. Smijemo se sva trojica. Kolega Škljocalo nije s nama jer je toliko detalja za snimanje da je izgubio interes za nas.

Pitamo zadihanog Šapića kako je stanovništvo Korduna reagiralo kad se početkom 70-ih godina počeo graditi spomenik.

'Vladali su euforija i radost. Monumentalni spomenik u srcu Petrove gore za narod je bilo nešto veliko. To je bio ponos! Moraš znati da je svaki treći stanovnik na teritoriju Petrove gore u Drugom svjetskom ratu poginuo. Nisu to samo partizani bili, već je puno više običnih ljudi, žena, staraca i nejači', ističe Šapić.

Konačno izbijamo na vrh. Vjetar luduje. Raznosi nam riječi, a bogme i misli. Jedna od metalnih ploča živčano klepeće. Zabrinuti Studen govori da će je morati učvrstiti, inače će je iščupati. Pogledom šaramo po okolici. Na dlanu nam je čitava šumovita Petrova gora. Nadohvat ruke desetak kilometara udaljeni Karlovac, a vidi se i pedesetak kilometara daleki Zagreb. Slovenija na zapadu i Bosna na istoku.

Opet više od fantastičnog pogleda dirnule su nas Brkine suze. Kasnije će nam priznati da od završetka rata nije bio na vrhu Bakićevog spomenika.

'Nijesam bio dugo, bojao sam se ovog što mi se desilo. Da će me savladati emocije i da ću plakati. I desilo se to. Znajući koliko je ljudi radilo. Koliko se zarađivalo. Znajući koliko je familija od toga živilo. Znajući koliko se djece školovalo od tijeh novaca. I da se to tako zapusti! Zašto!? Samo zato što je partizansko bilo', tužan i ogorčen je Šapić.

Nije dugo starog Kordunaša držalo tmurno raspoloženje. Brzo je povratio staloženost. Šale i narodske doskočice opet su vrcale ispod sijedih brkova.

Nakon što smo se oprostili od Studena, sa Šapićem smo obišli partizansku bolnicu u podnožju Petrove gore. Nismo se dugo zadržali jer se počelo kvariti vrijeme.

U odnosu na Bakićev spomenik, barake bolnice još se dobro drže. Vidi se da su neke zahvaljujući novcu Općine Vojnić i Ministarstva kulture nedavno obnavljane. Na svima je radio upravo tesarski majstor Šapić.

'Kad me zovu, onda ja to krparim. Najopasnija je bukva kad se zaigra. Onda ode sve', tumači Brko.

A baš se jedno poveliko stablo ove zime 'zaigralo', i to opasno. Prevalilo se iz korijena i deblom naslonilo na baraku u kojoj je nekad bila uprava bolnice. Ako se ubrzo ne ukloni, moglo bi je srušiti.

Bolnica je izgrađena u proljeće 1942. i radila je sve do kraja Drugog svjetskog rata. Nijemci i ustaše nisu je nikad otkrili. Kroz nju je prošlo više od 5000 ranjenika i bolesnika, što partizana, što lokalnog stanovništva. Velik dio njih, preko 1000, ostao je vječno u šumi Petrove gore, sahranjen na groblju pored bolnice.

Barake su danas prazne. Tu i tamo još se nađe nešto od starog bolničkog materijala. Osjeti se vlaga, ali prostorije su uglavnom čiste. Čini se da ne bi puno trebalo da bolnica opet zaživi kao memorijalni centar. Kako se to radi, možemo vidjeti kod susjeda Slovenaca. Oni su svoju partizansku bolnicu Franja kod mjesta Cerkno na zapadu zemlje obnovili i napunili eksponatima. Danas je obilaze tisuće turista iz čitavog svijeta.

Brko nas vodi na zadnju lokaciju. Kao domaćin, odlučio nas je častiti pićem u lokalu u centru Vojnića, gdje, prema njegovim riječima, radi najljepša konobarica Korduna. Dok ispijamo još jednu putnu, pitamo Šapića što on misli - kakva će biti daljnja sudbina Bakićevog spomenika i partizanske bolnice na Petrovoj gori.

'Spomenik će nadživit mene i vas. Građen je da traje vječno. Daje mi nadu što vidim da ima još nekih struktura koje žele da mladi znaju iz čega su se stvarali temelji ove države. Moramo naći sredstava i ljude da se to obnovi. Znaš li ti što bi to bilo kad bi se vratilo u prvobitno stanje!? Nebriga države je nebriga za ljude koji na ovim prostorima žive. Kad bi se ovo uredilo, rekli bi ljudi - gle, ipak ova država o nama misli', uvjeren je Brko.

I mi se pridružujemo u tom zazivanju svemoćne države. Barem da za prvu ruku pomogne Studenu, jedinom čuvaru kompleksa na Petrovoj gori, da pričvrsti sve metalne ploče na Bakićevom spomeniku koje sad opasno plešu na vjetru. I da zatvori sve otvore kroz koje se uvlače ljudi.

Jer kad se desi zlo, a upozorenje je poslano preko glasnika Britanca, bit će kasno…