U svom pismu Zoranu Ercegu, Poljak Trzezbor Piekutowski obraća mu se kao bivši branitelj, strani dragovoljac u Domovinskom ratu ističući da to što nije rođeni Hrvat ne umanjuje njegove sposobnosti ljudskog gledanja na situaciju u Hrvatskoj. 'Hrvatski sam državljanin, ovdje živim i ovdje je moja Domovina kojoj želim sve najbolje. U Poljskoj je moj rodni kraj', napominje naš branitelj iz Poljske koji je detaljno tportalu otkrio kako je došao braniti Hrvatsku.

Otkriva da je kao pripadnik brojnih postrojbi (PIV-a, 159 Br, TG-134, 7. Domobranske pukovnije, IX. Bojne Rafael Vitez Boban, 84. GB i 9. GB) od kraja 1991. godine do kraja rata sudjelovao svim bitkama na skoro svim bojištima u Hrvatskoj te u BiH na Popovom polju i u ljeto 1995. godine.

'Ostao sam u Hrvatskoj za koju sam se borio s nadom da se povijest više ne ponovi; tu mi se rodio sin. Nakon rata, umirovljen sam i borio sam se dalje za očuvanje prirodnog i povijesnog nasljeđa, za bjeloglave supove, za pastire i njihove ovce na Cresu, za priče iz davnina i legende te perspektivu života za moga sina u prekrasnoj zemlji. Pokazivao sam hrvatske ljepote svijetu, educirao strance i Hrvate. I to je bila također krvava borba. Borio sam se za stvari koje sam smatrao vrijednima borbe i doprinosa koji mogu još dati. Želio sam i želim dalje da zemlja kojoj sam toliko dao razvija se na temeljima civiliziranih suvremenih vrijednosti kao moderna europska država koja poučena poviješću zna cijeniti toleranciju, tuđu slobodu i poštuje ljudska prava', objašnjava svoje motive Trzezbor Piekutowski.

No situacija koju u zemlji i društvu kuha ekipa okupljena ispod šatora u Savskoj 66 rasplinjuje njegove nade u bolju budućnost Hrvatske.

'Zadnje vrijeme sve više mi je sram priznati da sam bio u ratu i da primam vojnu mirovinu. Jenjava perspektiva dobrog i sigurnog mjesta za život moga sina. S tugom pratim ono što se događa, nemoć nekih političara, plemenski primitivizam nekih drugih, sijanje mržnje, prozivanje građana jugonostalgičarima, komunjarama samo zbog toga što nemaju ekstremnih desničarskih stavova ili određenih političko-religijskih uvjerenja', ogorčeno zaključuje.

S tugom i nevjericom gledam na ono što rade neki moji bivši suborci po internetu, slike djece s oružjem, uzdignute ruke, nepismenost, fašistoidne prijetnje, neko luđačko politikantstvo, sumanuti bijes. Gdje su zaglibili? Zašto nisu krenuli dalje? Koji je razlog tome; jesu li to samo takvi osobni karakteri te siromaštvo uma i ljudskosti ili možda i država nije učinila dovoljno na resocijalizaciji onih slabijih da se uklope i nađu sebe u novom društvu bez rata i mržnje? Ne promatram ih kao primitivne ljude bez vrijednosti, već se pitam što njima nedostaje za onu minimalnu sreću i poriv da krenu dalje? Nacionalističko-religijska buka samo je fasada iza koje se kriju ljudska bića i njihovi stvarni problemi', retorički se pita i nudi potencijalne odgovore 'naš Poljak'.

Oštro zamjećuje pogubnost prisvajanja domoljublja: 'Monopolizacija domoljublja i prijetnje nasiljem, obračunom, pučem poprimaju opasne razmjere i nimalo se ne razlikuju od onih od četničkih Šešeljevih plemenskih hordi. Zar su to 'pravi' Hrvati? Zar su domoljubi oni koji mrze sve okolo što nije poput njih dok sami vrlo često ne znaju osnove gramatike vlastitog jezika; ni u pismu ni u govoru. Jesu li takvi ljudi oni pravi koji bi trebali predstavljati Hrvatsku i njenu kulturu svijetu?'

Navodi kako je kao Poljak naučio hrvatski jezik. Zapravo ga, ističe, stalno uči i učit će ga uvijek.

'Želim da moj izraz i izričaj na hrvatskom doprinosi tom jeziku, da ne bude samo ružna zvučna krhotina. Zašto oni rođeni ovdje koji se tako jako pozivaju na hrvatstvo i domoljublje to ne mogu, barem to? U čemu se očituje domoljublje; u mržnji i nepismenoj dernjavi ili ljubavi i radu na sebi da budemo kvalitetan član društva?' pita se i kao odgovor nudi Andrića.

'Kad god sam i gdje sam naišao na ljude koji su pokazivali suviše razvijenu brigu za nacionalni ponos ili pretjeranu osjetljivost za osobnu čast i dostojanstvo uvijek sam, gotovo po pravilu, nailazio na ograničeni um, nerazvijene sposobnosti, tvrdo srce i krutu kratkovidnu sebičnost.'

Navodi da je iskusio Andrićeve riječi.

U nastavku šalje oštru kritiku ekipi pod šatorom i njihovim političkim mentorima, koju prenosimo u cijelosti.

'Pitam se gdje je ljudsko dostojanstvo onih koji su podigli tabor na Savskoj, vrijeđaju i prijete hrvatskim građanima, monopoliziraju si domoljublje, krše zakone RH, ne poštuju države institucije, razbijaju krumpirima prozore u državnim zgradama, polijevaju državne dužnosnike vodom... i prijete krvavim obračunom.

Zar je to domoljublje? Stvaranje nereda, psihoze straha, rasula, bezakonja i razdora u društvu? Gdje je sram i ljudskost onih koji tim jadnim ljudima manipuliraju? Problemi postoje, no u civiliziranom društvu tako ih se ne rješava. Tako se to radi u najzaostalijim društvima uz more prolivene krvi i ljudskih tragedija. Zar nisu se već ispucali u ratu, htjeli bi novi?

Pitam se tko su ti ljudi? Oni branitelji nisu, niti zastupaju mene. Bivši da; to im nitko neće niti smije osporiti. Svatko od njih zaslužio je svoju mirovinu i dao krvav doprinos. Ne bi ih se smjelo smatrati 'uhljebima'.

Ali zašto oni tamo stoje i za koga se zapravo bore, za hrvatske građane?!

Kakve su to osobe koje DANAS na ulici plaše narod krvavim obračunima obučeni u vojničke odore ili kojekakve 'kukluks klan' zastrašujuce obleke, čime se bave u životu, što vole, u kakvoj sredini se kreću i o čemu pričaju?

Pametan general rekao je svojoj bivšoj vojsci: 'Okrenimo se budućnosti, rat je gotov.' Nekima nije to bilo po volji.

Izvrših njegovu zadnju zapovijed već davno, prije negoli ju je izrekao, po vlastitom ljudskom nahođenju. Krenuo sam dalje, razvijao se kao osoba, puno učio, ispravljao vlastita pogrešna shvaćanja, stjecao spoznaje i doprinosio dalje onim što sam mogao.

Prijetnje onih koji to ne žele danas ozbiljno ugrožavaju stabilnost RH, njen ustavnopravni poredak, sigurnost građana i ono što je najtužnije: stvaraju sliku o svim braniteljima kao zaostalim ekstremističkim fanaticima uhljebima izvan zakona ili potpuno izgubljenim osobama kojima politikanti upravljaju s lakoćom pomoću jeftinih nacionalističko-religijskih parola kao grupom skinhedsa.

To nije istina, nisu svi takvi, a u Hrvatskoj postoje ljudi koji vole ovu zemlju, rade i na kulturnom i na ostalim planovima da njoj daju najbolje što mogu od sebe i ne slažu se s modus operandi 'šatoraša' niti njihovom ideologijom. To su branitelji. Među njima se nalaze svakako i bivši hrvatski branitelji iz Domovinskog rata.

Prvenstveno kao čovjek, onda kao bivši hrvatski branitelj dajem podršku vašem glasu i građanskoj hrabrosti, da taj glas kao glas zdravog razuma, ne mržnje, doprinese hlađenju usijanih glava te dokidanju straha od kritike gluposti, primitivizma i malodušnosti.
Ovo je glas ljublja (ljubavi) prema ovoj zemlji i SVIM građanima.

Trzezbor Piekutowski