Eto, doživjeli smo i to – autentični globalni hit podrijetlom iz Južne Koreje! 'Gangnam Style' zadnjih tjedana bilježi dnevno po desetak milijuna novih klikova na Youtubeu, jurišajući na vrhove top-lista diljem svijeta. Čak je, evo, upravo uletio i na 11. mjesto u SAD-u, gdje pjesme koje nisu na engleskom tradicionalno jako, *jako* teško prolaze (zadnji je takav megahit kod njih bila 'Macarena' – 'Dragostea Din Tei' i 'Asereje', primjerice, nisu bile upale ni u top 50).

U čemu je tajna uspjeha 'Gangnam Stylea'? Spot definitivno jest odradio više nego lavovski dio posla, ali očito nije stvar *samo* u spotu - jer bi inače OK! Go dosad već ladili jaja na Havajima, ne?

Danny Im, član korejskog boy-banda 1TYM, ponudio je sljedeće objašnjenje: 'Sve korejske pop-grupe koje se pokušavaju probiti na američko tržište pjevaju pjesme za koje misle da će se svidjeti Amerikancima, zbog čega naposljetku djeluju kao stranci koji pokušavaju pjevati zapadnjačke pjesme. Psy se izdvaja po tome što su mu pjesma i spot u potpunosti skrojeni po mjeri korejske publike, i po stilu, i po humoru. Nije uopće imao SAD na pameti, tako da im je to bilo skroz svježe i neočekivano.'

S čime se... baš i ne bih složio? Mislim, južnokorejski pop – ilitiga k-pop – je poprilično amerikaniziran *po defaultu*. I to već neko vrijeme! Evo, naprimjer, kako je zvučao i izgledao jedan k-pop hit prije deset godina:

U redu, Swi.T tu ipak jesu malo kaskale za američkim trendovima: timbalandovski rastrzani beatovi su u eri Murder Inc.-a bili već podosta passe, dok je spot sa svojim hladnim bojama i futurističkim štihom čisti Hype Williams s kraja devedesetih... No opet, usporedite s bilo kojim europskim R&B hitom s početka tisućljeća, od Jamelijinog 'Superstara' pa sve do 'Bon Apetita' Divasica (he-he), i očito je kako se tu puno uspješnije skidao glamur američkog popa. A k-pop produkcija je otad iz godine u godinu samo sve luksuznija i glamuroznija!

I kad popularne k-pop curke poput BoA-e ili Wonder Girls oprobaju sreću na Zapadu, one znaju snimiti pjesmu na engleskom, ili dovući Akona da odradi par rima preko one stvari – ali materijal koji pritom nude je po svemu ostalome manje-više identičan materijalu koji rade striktno za domaće tržište.

I... đe, ba, zapne? Pa, osim jezične barijere, 'problematičan' je već i sam izgled izvođača. U dalekoistočnim zemljama je, primjerice, ideal ljepote da djevojke izgledaju kao da imaju 15 godina, dok na Zapadu žene od 10 do 50 teže tome da izgledaju kao da imaju... šta ja znam, 20 godina? Korejski boy-bandovi furaju androgini look kakav je atraktivan urednicima modnih magazina, ali ne baš i obožavateljicama One Direction. A koliko god korejski hitovi bili upicanjeni u skladu s najaktualnim cakama američke pop-produkcije, njihove se melodije istovremeno kreću po skali stranoj zapadnjačkom uhu, kojem često tu 'nešto fali'.

Psy, s druge strane, jest privukao pažnju svijeta s urnebesnim spotom, ali 'Gangnam Style' je prerastao iz viralnog u IRL-hit prije svega zato što zvuči kao pljunuti – LMFAO!

I zato se ne slažem s gornjim citatom Dannyja Ima: stvari poput 'Gangnam Stylea' ne postaju globalni hitovi zato što djeluju *skroz* 'svježe i neočekivano' u odnosu na standardnu ovdašnju pop-produkciju... Mislim, ono, za zapadnjačke pojmove nema ničeg bizarnijeg od, recimo, indijskog ili japanskog popa, pa opet – slobodno me ispravite ako griješim -njihove manufakture nisu nikada izrodile nijedan pravi, veliki globalni hit: njihove estetike su većini zapadnjaka toliko vanzemaljski nedokučive da se nemaju za što uhvatiti, i reakcije im stoga obično variraju tek od zbunjenosti do podsmijeha.

Dobitna formula za pjesme koje nisu na engleskom je da istovremeno – em bacaju u nekoj mjeri na angloamerički pop, em donose sa sobom dašak egzotike i/ili nešto s čime je u danom trenutku zapadnjački pop deficitaran. Las Ketchup su, naprimjer, u doba hiper-koreografiranih spotova nudile ples koji može naučiti svaka luda. Stromae je nakratko prekinuo paradu euforičnih plesnih hitova s pjesmom koja uredsko zombi-vegetiranje ne ostavlja svakog petka za sobom, nego ga tegli na ramenima sve do kluba. Aventura, Michel Telo, Gusttavo Lima– ubodu hit kad se mase požele podsjetiti da nema strasti i romantike do latinoameričke strasti i romantike, a i imaju akustičarski zvuk koji redovito pruža predah od zapadnjačke pop-digitalije.

U vremenima kad je 'zreo i seksi' house bio preuzeo ulogu eurodancea, O-Zone su demonstrirali kako ljudi i dalje vole plesnu muziku koja je neapologetski šašava. Psy je na sličan način uletio u pop-arenu u trenutku kad zapadnjačkim top-listama i dalje dominira dance-pop koji VIP-hedonizmu pristupa činovnički ozbiljno, bez tračka humora (uz časne iznimke poput, je li, LMFAO!).

A što reći na to kako globalni hitovi koje nisu na engleskom – rijetko postanu hitovi i na engleskom govornom području? Ili, još gore, ne uspiju tamo postati hitovi čak ni nakon navrat-nanos sklepanog prijevoda na engleski ('If I Catch You' Michela Teloa, bože mili, KOJI UŽAS)? (Uzgred budi rečeno, moram ukoriti i kontinentalne Europljane što su umjesto sjajne izvorne 'Mame liube' Ruskinja Serebro prigrlili nakaradni prepjev 'Mama Lover', ptuj!!!)

Dobro, ajde, Ameri i Englezi ne kuže riječi takvih pjesama pa im tako teže prirastu srcu, to je jasno. No zašto onda toliko lakše prirastu srcu nama ostalima, koji smo u donekle sličnoj poziciji (jerbo svi sad već znamo engleski, ili barem, ako ništa drugo, natucamo neke osnove)?

Pa, mislim da je bitna razlika između stranog jezika kojeg znaš, i jezika koji ti je *materinji*: ovog prvog je u glazbi uvijek nekako lakše ignorirati, i iako svakako ima pjesama na engleskom koje volimo zato što se prepoznajemo u riječima – ima ih isto tako i koje čujemo pedeset puta, a da ni nakon toga nemamo blage o čemu su uopće, kod kojih nam riječi nakon nekog vremena imaju više jedino melodično značenje, i otud pa do 'Gangnam Stylea' put stvarno nije dalek. Posebno ako ga dodatno utaba pokoje 'Eeeey, sexy lady!'