Hrvatskom već danima vlada euforija vezana uz Svjetsko nogometno prvenstvo koja se pojačava napredovanjem naše reprezentacije, a vrhunac je dostigla njenim ulaskom u finale. Građani se vesele i slave, a sve prestaje biti važno, osim nogometa. Članovi Vlade RH i predsjednica vrlo slično se ponašaju, navlače na sebe dresove, odlaze na utakmice i utrkuju se u tome tko će prije ući u svlačionicu.

I dok još koliko-toliko možemo shvatiti zašto građanima treba ovakvo slavlje jer već godinama loše žive, prijeti im gubitak dijela mirovine ili nogomet prate iz svojih domova u drugim državama u koje su morali migrirati zbog loše ekonomske situacije u Hrvatskoj, iracionalno ponašanje državnih dužnosnika, koje ne možemo opravdati, doživjelo je svoju kulminaciju obraćanjem premijera koji je izjavio da je potrebno izgraditi nacionalni nogometni stadion. Upravo tu izjavu analizirat ću u nastavku ovog teksta.

Skupo i ne uvijek funkcionalno

Izgradnja infrastrukture skup je sport, pogotovo za države koje nemaju dovoljno novca da financiraju temeljne potrebe kao što su, na primjer, mirovine. Održavanje infrastrukture također je skup sport, a pogotovo velike sportske infrastrukture. Infrastruktura traži ljude koji bi njome upravljali i osiguravali da ona ispunjava svoju funkciju.

Zato je potrebu za izgradnjom infrastrukture potrebno pomno analizirati i pritom uzeti u obzir kome je ona potrebna, koje probleme će riješiti i potrebe ispuniti, kakvo tehničko-tehnološko rješenje će zadovoljiti temeljne potrebe, kakva popratna infrastruktura je potrebna (npr. prometna i slično), koliko će takvo rješenje koštati u pripremnoj fazi, fazi izgradnje i tijekom promatranog životnog vijeka, hoće li generirati prihode, ali i jesmo li u stanju osigurati da ta infrastruktura zaista bude u funkciji nakon što je izgradimo.

Sve su to pitanja na koja je moguće dati odgovore, uključivši stručnjake u izradu analiza i studija, ali takve analize, ako se rade profesionalno i bez ulizivanja naručitelju, možda neće dovesti do rezultata koje potencijalni investitor želi, odnosno možda će pokazati da postoji jeftinija i bolja opcija od one koja je inicijalno zamišljena.

Fondovi EU-a nisu uvijek rješenje

Hrvatska je, zapravo, svojevrsni prvak u izgradnji infrastrukture, pogotovo sada kada su nam na raspolaganju milijarde iz Europskih strukturnih i investicijskih fondova. Svaki dužnosnik, na nacionalnoj i lokalnoj razini, nešto bi gradio jer građevine, prema njihovom mišljenju, znače da rade dobar posao.

Međutim, upravo su EU fondovi dobar pokazatelj da želje i realnost u praksi nisu ista stvar. Nažalost, u sljedećih nekoliko godina svjedočit ćemo brojnim situacijama u kojima će se u provedbi infrastrukturnih projekata izricati financijske korekcije jer izgrađena infrastruktura nije postigla onu funkciju, to jest cilj zbog kojeg je izgrađena.

Nećemo imati dovoljno posjetitelja u turističkoj infrastrukturi ili ćemo dovoditi ljude po službenoj dužnosti samo radi ispunjenja indikatora, dio poduzetničkih zona bit će prazan, dio korisnika se neće priključiti na novoizgrađene sustave odvodnje, a i u drugim sektorima će korištenje infrastrukture i dostizanje zadanih indikatora biti upitno.

Ne zaboravite da će svu tu infrastrukturu trebati financirati nakon izgradnje i u njoj zaposliti određeni broj ljudi koji će osigurati njenu funkcionalnost, a to stvara određene troškove.

Opekli smo se na arenama

Dobar pokazatelj u kojem smjeru ne treba ići i da je potrebno uključiti struku u planiranje investicija jesu rukometne arene. Sjećamo se njihove izgradnje, velebnih najava o tome kako će biti korištene nakon rukometnog prvenstva, da bismo na kraju došli u situaciju da njihova održivost zapravo ne postoji. Netko je obećao izgradnju pa su se dvorane izgradile. Jesu li rađene kvalitetne i nepristrane studije i, ako jesu, jesu li identificirale ove rizike, ne znam, ali činjenica je da je infrastruktura izgrađena i da objekti nisu ispunili ciljeve komunicirane javnosti.

Pitanje izgradnje nacionalnog stadiona nije ključno pitanje kojim bi se sada trebali baviti u Vladi RH. Nogomet u Hrvatskoj jedan je od najmasovnijih sportova i ima pristojnu bazičnu infrastrukturu u usporedbi s drugim sportovima. Ono što je potrebno jest jačanje rada na lokalnoj razini, ulaganje u ljudske kapacitete – trenere, pedagoge, psihologe, manju opremu i manja igrališta i mlade sportaše, a istovremeno i riješiti neka zakonodavna pitanja koja se odnose na sport u Hrvatskoj.

Upravo zato, a i zbog mnogih drugih razloga o kojima bih mogla napisati traktat, potrebno je stati, razmisliti o obećanjima i potrebama te ih onda komunicirati. Sve ostalo su euforična obećanja koja ili se neće ispuniti ili će nas u konačnici jako puno koštati.