Opet drama, ali baš kao i protiv Danaca – sa sretnim završetkom. Tako je očito valjda negdje zapisano, jer nakon godina nesreća - sjetimo se samo Turske u Beču i Portugala u Lensu prije dvije godine - sada se božica Fortuna osmjehnula našima.

Provocirao je Dalić istu tu sreću, poslavši na teren ofenzivno orijentiranu momčad, u kojoj je umjesto najavljenog Brozovića od prve minute zaigrao Andrej Kramarić, kao povučeni napadač, iza Mandžukića.

Doduše, u prvih 30-ak minuta nismo previše vidjeli ni Kramarića, ali ni ostale naše ofenzivce. Ali zato jesmo standardno odlične Luku Modrića i Ivana Rakitića, koji su po teškim vremenskim uvjetima, odnosno sparini, trčali svoju 'maratonsku utrku'.

Ne smijemo ovdje zanemariti ni učinak Rusa, koji su suprotno najavama o zatvorenoj igri bili ravnopravan suparnik. I onda su, iako bezidejni u napadu, stigli prekrasnim golom Čeriševa u vodstvo koje im je dodatno podgrijalo nadu da bi mogli u polufinale.

Na svu sreću, ta ošamućenost naših kratko je trajala. Mandžukić je odlično prošao po lijevoj strani, gledao gdje se nalazi Kramarić i pogodio ga – između četvorice Rusa. A napadač Hoffenheima znalački je matirao Akinfejeva.

U drugom dijelu naši su bili bolji, stvorili nekoliko dobrih prigoda, a najbolju je potpisao Ivan Perišić. No njegov je udarac, koji su već svi vidjeli u mreži, prošetao po gol-liniji i završio u gol-autu.

Pridodamo li tome i veliki peh vratara Danijela Subašića, koji se nekoliko minuta prije isteka 90. požalio na ozljedu u mišiću zadnje lože, strahovali smo da nas je sreća i ovog puta napustila. Ipak, vrijedna liječnička ekipa osposobila je Monacova vratara i on je u produžetku, a posebice u seriji udaraca s bijele točke, bio odličan.

Prije toga je još Domagoj Vida zabio jedan od, nadali smo se, povijesnih golova, kakve obično zabija u završnicama utakmice. No nakon njegova pogotka ostalo je još dovoljno vremena da opet svima stane knedla u grlu. Naime, u 115. minuti Fernandes je zabio za 2:2 i ponudio novu dramu.

Sve to podsjetilo nas je na Beč i okršaj protiv Turske, a koji je neslavno završio za dio igrača (Ćorluka, Modrić, Rakitić) ove generacije.

No, kao što smo već spomenuli, ova je generacija očito ipak rođena pod sretnom zvijezdom.

Jer nakon Danske ponovila nam se - na jednako dramatičan način - i Rusija. Makar, neki će reći, izvođenje penala nije sreća, nego znanje i vještina, baš kao i vratarske obrane. A i ovog puta odličan je bio Danijel Subašić.

Stoga ne trebamo previše mudrovati kako bismo rekli da je ovoj Dalićevoj družini pehar ponuđen na pladnju. Jer kako joj se samo otvarao ždrijeb...

Istina, sada, kada se cijela nogometna ekspedicija seli u Moskvu, na stadion Lužnjiki, na kojem će u srijedu 11. srpnja od 21 sat po lokalnom vremenu igrati protiv Engleza, napokon ćemo imati velikog suparnika u dvoboju u kojem neće biti popravnog.

'Ovo je za nas velik uspjeh, to što smo ovdje gdje jesmo. Mnoge reprezentacije koje su bolje od nas po renkingu su već doma, igrači su na odmoru i kupaju se. Ovo je za nas sjajno. Ako uspijemo zaustaviti englesku reprezentaciju, tako bogatu i jaku, to će biti još bolje. Da je nama novca koliko vama, gdje bi nam bio kraj', kazao je došavši u Moskvu izbornik Dalić, otvorivši tako Pandorinu kutiju.

I zaista, gdje bi nam bio kraj da imamo približno iste uvjete kao engleska Premier liga? Gdje bi nam bio kraj da nam igrači iz hrvatske lige ne odlaze sa 16-17 godina u bogate inozemne klubove? Gdje bi nam bio kraj kada bi svaki klub imao minimalne uvjete za rad s mladima? Gdje bi nam bio kraj kada bi svi treneri koji rade s mladima bili pošteno i na vrijeme plaćeni? Na takva pitanja odgovor nikada nećemo dobiti.

Ali zato, 20 godina kasnije i usprkos svim problemima, malena Hrvatska pronašla je u Sočiju svoj novi Lyon. Od Lyona do Sočija putovanje je bilo prepuno uspona i padova, trzavica i naglih smjena izbornika. I ova ruska priča ponekad, kada u miru razmislite, izgleda kao bajka. Tko bi rekao da je proletjelo 20 godina od utakmice u kojoj je Hrvatska, barem nakratko, bila u finalu Svjetskog prvenstva.

Međutim, nakon 20 godina i polufinala u Francuskoj, kada su Zvone Boban, Davor Šuker i društvo igrali protiv domaćina, sada je situacija drugačija. Domaćine smo eliminirali već u četvrtfinalu, a ni Englezi nemaju igrače kakve je tada imala Francuska, s u to vrijeme najboljim igračem svijeta Zinedineom Zidaneom.

Prema tome, s pravom se možemo nadati kako će Englezi biti tek još jedna stanica na putu do finala. Pa makar do njega došli – izvođenjem penala. Bajka traje i dalje. Ruska bajka o kojoj će pričati generacije što dolaze. Gdje bi nam bio kraj...