Skupština Grada Zagreba na prošlotjednoj sjednici usvojila je Razvojnu strategiju Grada Zagreba do 2020. godine. Strateški dokument od oporbe je dočekan na nož jer ona smatra da je riječ o nepotpunom dokumentu u kojem dominira petnaest strateških građevinskih projekata.

U tih 15 nalaze se: Blok Badel, Gredelj, Kongresni centar, Paromlin, Zagrebački velesajam, Sesvete - uređenje središta, Sveučilišna bolnica Blato, Terme Blato, Zagrepčanka, prenamjena bivše vojne bolnice u Vlaškoj, Sveučilišni kampus Borongaj, pješačko-biciklistički most Jarun, tračnička veza Grad - Zračna luka Franjo Tuđman, žičara Sljeme te integrirani prijevoz putnika na području Zagreba, Zagrebačke i Krapinsko-zagorske županije.

Kako se o većini ovih projekata govori više od desetljeća, ne čudi to da je zastupnica Iva Kvakić (Zagreb je naš) na svom blogu napisala da ta strategija 'izgleda više kao popis neostvarenih gradonačelnikovih obećanja nego kao temeljni razvojni dokument europske metropole'.

Za neke od spomenutih projekata potrošena su određena sredstva na natječajima za idejna arhitektonsko-urbanistička rješenja, ali dalje od toga projekti nisu odmakli, a neki nisu ni stigli do te faze.

Premda Zagreb muku muči s prometom u prelasku preko Save, među strateškim projektima nema ni Jarunskog mosta za automobilski promet, ali ni mosta Bundek, koji su u programskom dokumentu zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, 'Vizija za 21. stoljeće', predstavljeni na Skupštini Grada još davne 2005. godine.

Natječaji za te mostove odavno su završeni (2007. i 2008. godine), odabrani su pobjednici, uz pobjedničke radove nagrađeni su i autori koji su završili na drugom i trećem mjestu, otkupljena je još nekolicina radova koji nisu bili među prva tri, potrošeno nekoliko milijuna kuna, e da bi se sada u strateškim projektima našao pješačko-biciklistički most Jarun (koji nema veze s Jarunskim mostom, za koji je tim na čelu s glavnim projektantom Jurom Radićem dobio 250 tisuća kuna za najbolji rad).

No nisu ti mostovi jedini objekti u proteklih 15 godina, za koje je Grad naručivao i plaćao programe za provedbu urbanističko-arhitektonskih natječaja te idejna urbanističko-arhitektonska rješenja, da u konačnici od njih ne bi bilo ništa, što dovoljno govori o viziji i strategiji.

O kongresnom centru u Zagrebu također se govori više od desetljeća. Dug niz godina u igri su bile tri lokacije - iza hotela Westin, pa pored Arene, da bi se u posljednje vrijeme sve glasnije spominjala lokacija Zagrebačkog velesajma, o kojoj je bilo riječi i na posljednjoj sjednici Skupštine, a nalazi se i među petnaest strateških projekata.

Ovdje valja dodati da je za lokaciju kod hotela Westin natječaj za idejno urbanističko-arhitektonsko rješenje proveden u ljeto 2005. godine i da je samo na nagrade potrošeno 719 tisuća kuna.

Sportski objekti poseban su fetiš zagrebačke gradske uprave. Dovoljno se stoga prisjetiti tek nekoliko njih, primjerice Arene, koja je prvotno trebala biti građena pored nikad završene sveučilišne bolnice i za koju je Branko Kincl dobio prvu nagradu, a na natječaj je potrošeno skoro milijun kuna, da bi se umjesto na gradskom zemljištu na kraju sagradila na privatnoj parceli po projektu za koji nije bilo natječaja - 'zbog kratkoće rokova'. Kincl je zbog toga tužio Grad.

Prije Arene natječaj je raspisan za još jedan sportski objekt. Na Sveticama, na kojima bi Hrvatski nogometni savez sada trebao graditi nogometno-atletski kamp, 2006. godine trebao je niknuti rukometni dom.

Tako je Grad organizirao dva natječaja za rukometni dom, na koja je potrošeno gotovo pola milijuna kuna.

Na prvom je pobijedio rad Maše Grbić i Saše Meničana iz Rijeke, ali je taj natječaj poništen, da bi na drugom pobjednički projekt izradili arhitekti Penezić i Rogina, koji na prvom natječaju nisu bili među nagrađenima. U konačnici, rukometni dom nije sagrađen, ali novac je potrošen.

Među megalomanske sportske projekte može se ubrojiti i natječaj za stolnoteniski dom planiran na Kninskom trgu 2006. godine. Tada je, uoči međunarodnog stolnoteniskog natjecanja, planirana izgradnja 12 milijuna eura vrijedne dvorane i premda je na natječaju potrošeno oko 200 tisuća kuna, stolnoteniski dom nikada nije izgrađen, a prvenstvo je održano u Domu sportova.

Posebna priča je gradnja stadiona na Kajzerici. Rušiti Maksimir, rekonstruirati Maksimir, graditi novi stadion na Kajzerici - bile su opcije koje su se razmatrale 2007. i 2008. godine. U jednom trenutku odlučeno je da će se graditi na Kajzerici.

Na natječaj je potrošeno 235 tisuća kuna, rad Hrvoja Njirića, Plavi vulkan, proglašen je najboljim, ali je ostao samo na papiru, kao i ideja stadiona za koji se spominjala cijena od 122 milijuna eura.

Ovdje valja dodati da je, osim novca potrošenog na nagrade, Grad za svaki raspisani natječaj platio troškove ocjenjivačkog suda i tehničke komisije, u kojoj u prosjeku sjedi od pet do osam osoba.

Istina, valja dodati da su svi ti radovi sada u vlasništvu Grada Zagreba, ali i da neki od njih sigurno neće biti realizirani, a i oni koji bi mogli upitni su što zbog manjka sredstava, što zbog činjenice da se promijenilo stanje u prostoru, ali i tendencije u arhitekturi.