Tijekom posljednjeg desetljeća u brojnim sudskim postupcima, a najčešće je bila riječ o ratnim zločinima na području RH i kriminalu u privatizaciji, u velikom broju slučajeva moglo se čuti 'ne sjećam se' ili 'ne pamtim'. Nije nam namjera ovdje procjenjivati je li netko uistinu sklerotičan ili se samo pravi da ima poteškoća s memorijom, ali zanimljivo je da se radi uglavnom o ljudima koji su odlučivali o našim sudbinama, krojili državnu politiku, pa je tim nevjerojatnije da ih sjećanje tako slabo služi.

Posljednji u nizu koji imao potpuni black out je Zlatko Canjuga koji je prošloga tjedna svjedočio na suđenju Mirku Novoselu, Tomi Horvatinčiću i Damiru Vrbanoviću koje se sumnjiči da su utajili višemilijunske iznose dok su bili na funkcijama u tadašnjoj NK Croatiji.

Canjuga je, da podsjetimo one koji su rođeni u vrijeme kad se klub iz Maksimirske 128 zvao Croatia, bio praktički desna ruka Franje Tuđmana i uz brojne funkcije u stranci (HDZ) nadgledao je stvari u predsjednikovom voljenom klubu. Unatoč tome što se bez njegova blagoslova nije moglo ništa, Canjuga je na suđenju uglavnom odgovarao sa 'ne znam'.

Da s dugoročnim pamćenjem ima problema i potpredsjednik Sabora Vladimir Šeks, pokazalo se na suđenju za ratne zločine Branimiru Glavašu. Šeks je na njemu ustvrdio da 'nije imao nikakvih saznanja o zločinima za koje se u slučajevima 'selotejp' i 'garaža' tereti Glavaš'. Šeks je u vrijeme kada su se zločini dogodili bio predsjednik Kriznog stožera za Slavoniju i Baranju, a potom i Vladin povjerenik za Osijek.

Na suđenju Mirku Norcu i Rahimu Ademiju za ratne zločine u akciji Medački džep kao svjedok pojavio se tadašnji ministar unutarnjih poslova, a danas tajnik HDZ-a Ivan Jarnjak. U gotovo dvosatnom svjedočenju Jarnjak se uglavnom ograđivao s odgovorima da 'ne zna' ili se 'ne sjeća'.

Slična situacija dogodila se i na suđenju generalu Vladimiru Zagorcu u aferi 'dragulji'. Tamo su se kao svjedoci pojavili Miroslav Tuđman i Markica Rebić. I dok je Tuđman tvrdio da je za dragulje prvi put čuo kad se priča pojavila u medijima, Rebić je ustvrdio da za njih nikada nije čuo.

Na istom suđenju uvjerljivo najslabije pamćenje imao je Martin Katičić koji je 90-ih bio direktor Privredne banke, preko koje su u to vrijeme poslovali MORH i Ministarstvo financija. Katičić se na suđenju nije apsolutno ničega sjećao, a čak ga je i sudac upitao je li imao većih zdravstvenih problema kad se ničeg ne sjeća.

Stanovitih poteškoća s memorijom pokazali su svojedobno i tajkuni Miroslav Kutle i Josip Gucić koji su se na sudu našli zbog malverzacija u pretvorbama različitih poduzeća tijekom devedesetih godina.

Zbog otkazivanja posla na autocesti Zagreb – Goričan 1998. i izgubljenog spora na međunarodnoj arbitraži Hrvatska je talijanskoj tvrtki Astaldi morala isplatiti 44,3 milijuna eura i premda se na optuženičkoj klupi nitko nije našao, u medijima su se mogle pročitati izjave ljudi koji su u to vrijeme bili na funkcijama, prema kojima bi se dalo zaključiti da su o čitavoj priči znali više od izrečenog.

A to su uglavnom bile tri čarobne riječi – 'ne sjećam se'. Jedan od ministara prometa, pomorstva i veza iz tog vremena, Ivan Pavlović, uglavnom se ne sjeća slučaja, Jure Radić, koji je u vladi Zlatka Mateše bio potpredsjednik zadužen za investicije, svojedobno je kazao da nije upućen u slučaj.

Željko Lužavec za čijeg je mandata potpisan ugovor o koncesiji s Astaldijem izjavio je pak: 'Za mene je to prethistorija i zaista se ne mogu sjetiti detalja'.

I moglo bi se tako unedogled. Lista političara i tajkuna s kratkim pamćenjem je poduža. Srećom, kako kaže latinska izreka 'verba volant, scripta manent', i danas možemo iskopati što se nekad događalo. Iako bi neki bili najsretniji da je to nemoguće.