Više nitko u SAD-u ne dvoji da Sarah Palin, Glenn Beck ili Rush Limbaugh nemaju apsolutno nikakve reference, da mimoilaze činjenice kao Kostelić slalomske štapove i da je riječ o spodobama koje govore ono što misle ljudi koji ne misle, kako je to aforistički opisao Jon Stewart, voditelj 'The Daily Showa'. No zašto nakon nebrojenih gafova, frapantnog neznanja osnova povijesti i zemljopisa te suludih izljeva mržnje, trojka s posebnim potrebama hara prekooceanskim medijima, ubire masne honorare, pretvara se u reality zvijezde i praktički peca glasove za republikanske senatore koji su potom izvojevali većinu na izborima u studenom prošle godine? Da nije bilo pokreta Tea Party, putujućeg cirkusa s lajtmotivima islamofobije, ljubavi spram oružja, zaklinjanja na evanđelje, favoriziranja korporacija i manjih poreza te optuživanja Obamine administracije za uvođenje komunizma, malo bi se čemu republikanci mogli smiješiti nakon prebrojavanja glasova.

Riječ je o presedanu američke političke povijesti – da tolika sila nebuloznih, neutemeljenih i sramotno neupućenih likova drma medijskim prostorom i daje oblik vakuumu koji struji u glavama prestrašenih i osiromašenih bijelačkih masa. Vanity Fair u najnovijem broju pokušava objasniti uspjeh političkih ridikula tezom da je riječ o čistom entertainmentu koji popunjava ispražnjeni prostor što ga je nekada držala prosvijećena politička elita, a koja se u međuvremenu kompromitirala velikom razlikom između redovito obećavanog i redovito neučinjenog.

Na političku scenu stupa dvorska luda, cinični zabavljač, od kojega nitko ne očekuje kratki kurs iz politologije i umijeća odvagivanja i balansiranja u sijasetu unutarnje i vanjskopolitičkih silnica. Zna to dobro Berlusconi. Očekuje se sat vremena showa u kojem će auditorij biti galvaniziran, natovljen instant mentalnim slikama (islam, ekstremizam, Židovi, crnci, homoseksualci..), s izmjeničnim šusevima straha i ponosa, a sve potpuno ispražnjeno od ikakvog usustavljenog koncepta. Cilj pokreta Tea Party je više antropološko-biološki nego politički. Kako piše James Wolcott u Vanity Fairu – poanta je da se racionalno zaključivanje onemogući poplavom emocija

No teapartyjevci poput Sarah Palin i Glenna Becka zanimljiviji su nego što se odokativno čini. Ima neka tajna veza između novca i svih fanatičnih konzervativaca i patriota s opasanim pištoljima. Za to što kršćansko-rasistički brod luđaka tako uspješno uplovljava u glave milijuna Amerikanaca najviše možemo zahvaliti obilatom medijskom sponzorstvu. Znaju to u Foxu, Clear Channelu ili TLC-u, koji zapošljavaju navedenu trojku: Palin-Beck-Limbaugh su mašine za proizvodnju para. Na njima se griju njihove rudimentarne ideologije.

Palin mlati milijune dolara na svojim knjigama, za govor traži nekoliko stotina tisuća, a zabilježen je i slučaj da je za mikrofon slala svoju kćer kada se sama nije mogla pojaviti. Dala je ostavku na mjesto guvernera Aljaske osamnaest mjeseci prije kraja mandata, valjda i sama svjesna da politička arena nije mjesto gdje može prodati svoje bezgranično znanje (žena drži da, osim što je Afrika država i Sjeverna Koreja američki saveznik, zamjenik američkog predsjednika upravlja Senatom i da u tom istom Senatu postoji odjel za zakon - Department of Law - što nekako i nije slučaj). Jednako tako, Palinova teško da može kapitalizirati poznavanje engleskog jezika – 'refudiate', 'misunderestimate'... Nekadašnji kapetan iz 'Zvjezdanih staza' Willam Shatner recitirao je njezine tweetove kao poeziju u 'The Tonight Showu'. Možda bi ih trebalo sastaviti u blokić i poslati u svemir. Evo nekoliko stihova: 'Od morskog života blizu izobilne kišne šume/ Do energije smještene na slomljenoj tundri na vrhu vječnog leda/ Bog vrlo kreativno pokazuje svoju raznolikost u Alaksi.' (Tipfeler nije naš)

Potom se Palin bacila u reality televiziju, napravila biografski dokumentarni serijal 'Sarah Palin's Alaska' i s televizijskom kućom TLC ugovorila honorar od milijun dolara po epizodi. Jednaku je poduzetnost demonstrirala kada je s Glennom Beckom organizirala devetu obljetnicu terorističkog napada na Twin Towerse, a karte za tu manifestaciju koštale su od nemalih 74 do još manje nemalih 225 dolara. Prema pisanju tadašnjih medija, apsolutno ništa nije išlo u dobrotvorne svrhe.

Glenn Beck također paradira sa svojim špilom brzopoteznih provokacija, no iza svetog trojstva 'god, guns, gold' - kojem je posvetio sav svoj bogoštovni talent - zlato je ipak primus inter pares. Iza čovjeka stoji debeli i masni sponzor Goldline International, jedna od najvećih korporacija za trgovanje zlatom, čiji je i sam klijent. U očitom sukobu interesa, gorljivi patriotski voditelj svako malo savjetuje slušateljstvo da ulaže u zlato, potpirujući strah masa od skorog rasapa financijskog tržišta, kada će se jedino žuta kovina oduprijeti inflaciji. Ili, kako je sam ocrtao apokaliptičku budućnost: 'Kada sustav na kraju kolabira i vlada ti pokuca na vrata s oružjem konfiscirajući ti sve što imaš, a ti se potom odupreš pomahnitaloj i ludoj kanibalističkoj rulji, nemoj mi doći cmizdravih očiju. Rekao sam ti: nabavi zlato.' Treba li pojašnjavati da zbog sijanja apokaliptičnih proročanstava Beck sudjeluje u aprecijaciji zlata na američkom tržištu, što se nekako savršeno sljubljuje s njegovim financijskim interesom?

A što tek reći za Rusha Limbaugha, koji pod malim prstom ima milijunski auditorij u najslušanijoj radijskoj emisiji u zemlji? Zarađuje 50 milijuna dolara godišnje, sprda se s Parkinsonovom bolešću Michaela J. Foxa, na upit da u 400 riječi opiše čemu se nada u Obaminom mandatu, odgovara da mu treba samo četiri – želim da ne uspije - a ono što je vjerojatno najindikativnije od svega: čovjek je godinama demonizirao zlouporabu droga da bi se uspostavilo da je ovisan o lijekovima oxycodone i hydrocodone koje je nabavljao ilegalno, tj. bez recepta.

Nasreću, moćna gomilica američkog antiprosvjetiteljstva ne mora se brinuti o kontradikcijama i paradoksima. To su intelektualne figure koje premašuju doseg većine fanova što se stišću uz njihove skute željni nove eksplozivne riječi koja će im zagrijati krv i ubrzati rad žlijezda. Riječ je o organskoj sinergiji, o prethistorijskom i predlogičkom spontanom shvaćanju svijeta koje je vodilo i onih nekoliko pilota na njujorškom nebu 11. rujna. Još samo da shvate da su im najljući neprijatelji najveći ideološki saveznici. Sarah Palin i Sjeverna Koreja su, doduše, to već shvatili.