Na početku nove globalne afere nazvane Offshore Leaks kojom se razotkrivaju skriveni računi imućnih u tzv. poreznim oazama, teško je točno procijeniti njezin domet. Prema Međunarodnom konzorciju istraživačkih novinara (ICIJ) i nekoliko velikih svjetskih redakcija koje predvode istragu, afera bi, barem po broju podataka koje valja dekodirati, trebala višestruko premašiti WikiLeaks iz 2010. te zadati ako ne fatalni, onda barem snažni udarac razgranatom i uhodanom sustavu skrivanja novca od poreznih vlasti na pomno odabranim egzotičnim lokacijama
Podaci zasad daju jasno naznačiti da se radi o aferi golemih razmjera. Dva i pol milijuna dosjea, preko 120.000 offshore tvrtki i trustova u kojima su imućni skrivali novac od poreznih institucija u vlastitim zemljama. Mreža vlasnika izdašnih računa i dioničara (ukupna suma skrivenog novca procjenjuje se na 32 bilijuna dolara) uistinu je razgranata, što se vidi već iz prvih obavljenih podataka.
Moguće je na listi optuženika pronaći ministra financija Mongolije, kćeri predsjednika Azerbajdžana, kćer predsjednika Filipina, europske, američke, kanadske i ruske milijardere kojima offshore računi služe kako za skrivanje novca u brakorazvodnim parnicama, tako i za kupovanje umjetnina.
Dok se čekaju daljnji podaci koji će polako stizati u nadolazećim tjednima, može se slobodno zaključiti da reguliranje financijskog sustava današnjice nije bitno napredovalo od izbijanja globalne financijske krize, iako se već od 2008. daju sustavno pratiti energične izjave političkih čelnika o potrebi suzbijanja utaje poreza kao jednoj od glavnih mjera snažnije regulacije kojoj se nominalno teži. No afera je zasad jasno otkrila manjak političke volje te je 'krivce' jednako legitimno tražiti kako na listi vlasnika računa i dioničara kompanija zavedenih pod ezoteričnim imenima na Kajmanskim ili na Britanskim Djevičanskim otocima, tako i na listi političkih čelnika i čelnika međunarodnih financijskih organizacija koji, unatoč salvi 'dobrih namjera', nisu obuzdali hipertrofirane porezne oaze. Ne valja pritom zaboraviti ni bankovne institucije (na listu su navedeni UBS, Clariden, Deutsche Bank, BNP) koje su se, kako tvrdi ICIJ, svojski potrudile olakšati svojim velikim klijentima pristup pri otvaranju offshore kompanija. Pritom se popratno razvila čitava uhodana mreža posrednika i računovođa koja je dobro zametnula tragove, pa jasne veze između vlasnika računa i dostupnih sredstava nije jednostavno uspostaviti.
To da porezne oaze sa svojim sestrinskim fenomenima kao što su utaja poreza, pranje novca i korupcija čine izravnu prijetnju demokraciji i pravičnom društvu, ponovila je većina listova koji se direktno bave istragom, kao što su Guardian, Le Monde, Süddeutsche Zeitung, Washington Post... No ikakvo sustavno napredovanje u raščišćavanju mutnih offshore afera ovisit će prije svega o efikasnosti i točnosti istražitelja koji su, kako samo priznaju, na samom početku dekodiranja podataka. Točnije, o tome hoće li njihova otkrića dovoljno potresti paralelni sustav koji nimalo ne valja podcijeniti.
