Španjolska je napokon došla na nišan financijskog tržišta, nakon što su snajperski poskidane tri članice EU-a, a zadnja među njima Portugal, koji je samo nekoliko dana prije proglašenja bankrota uvjeravao sve oko sebe (a ponajviše samog sebe) da mu definitivno neće trebati pomoć Europskog fonda za stabilnost i MMF-a. Štoviše, svega nekoliko sati prije službene objave financijske kapitulacije vlada je samoubilački aukcionirala na tržištu još milijardu eura državnih obveznica po kamatama koje će biti skoro pa dvostruko više od onih koje nameće EU za svoju spasilačku intervenciju. Tko je tu lud?

No Portugal je sitna mrlja na prozoru budućnosti eurozone. Mala je to zemlja, s problemima teškim svega 70-80 milijardi eura koje Fond za stabilnost može servisirati iz svog stražnjeg džepa. Ono što tjera strah u kosti svim zaljubljenicima u eurozonu je mogućnost da se domino efektom stropošta ogromni susjed – Španjolska. 750 milijardi eura kojima raspolaže EU za spas hromih i kljastih članica moglo bi se pokazati kao nedovoljno za spas suncem okupane i brutalno nezaposlene mediteranske zemlje. Posljedično, postoji ozbiljan rizik da projekt euro doživi krah i temeljito restrukturiranje, gdje bi gubitaši i besperspektivne države ispali iz valutne (a vjerojatno i političke) unije. Pitanje svih pitanja sada glasi: hoće li Španjolska pasti?

Odgovor koji se zasad razabire možemo sažeti na sljedeću tezu. Apsolutno neće, no ukoliko se dogodi, definitivno se moralo dogoditi. Na neki nadrealan način, obje su opcije sigurne, izvjesne i nezaustavljive.

S jedne strane, ministrica gospodarstva Elena Salgado izjavljuje da je španjolska ekonomija daleko kompetitivnija od portugalske te da je ta činjenica općepoznata svim tržišnim igračima. Ista je to samouvjerenost s kojom je do jučer istupao portugalski premijer Socrates, a onda se za promjenu suočio sa stvarnošću. Iz jednadžbe ćemo isključiti bilo kakve političke izjave državnog vrha s obzirom da tržišno teže koliko i onih nekoliko molekula zraka što su se uskomešale i prenijele ih do naših ušiju. Realnost je sljedeća: Španjolska ima najveću nezaposlenost od svih članica EU-a, oko 20,5 posto, s time da u mlađoj populaciji, kod onih koji traže prvi posao, ta brojka iznosi ni manje ni više nego 40. Zatim, prošle je godine zemlja ekonomski rasla za 0,6, dok je, primjerice, Portugal natukao ciglih 1,5. Prognoza za 2012. je, k tome, smanjena sa 2,5 na 2,3, a za 2013. sa 2,7 na 2,4. Analitičari svejedno drže navedene cifre optimističnima, a na tržištu državnih obveznica Španjolska još uvijek bilježi sporadične uspjehe. Neki je dan vlada uspjela utrapiti 4,1 milijardu mjenica na tri godine po vrlo povoljnoj kamati od 3,5 posto. Drugim riječima, investicijski joj predatori još uvijek vjeruju.

Naličje te krhke bajke o španjolskom preživljavanju, državnim mjerama štednje i pokušaju otvaranja novih radnih mjesta je premasivna i prespora administracija koja usisava novac što ga zemlja jednostavno nema, rekordna nezaposlenost i tržište nekretnina koje je odletjelo u stratosferu. To što je pao Portugal neće se pretjerano odraziti na španjolsku ekonomiju, premda je na posrnule susjede otpadalo 8,5 posto izvoza i premda su španjolske banke vlasnice oko 75 milijardi eura portugalskog duga. Problem je puno dublji. Zemlja je uhljebila previše ljudi u sektoru koji ne proizvodi nikakvu realnu vrijednost i koji je u Španjolskoj izrazito korumpiran i neefikasan, točnije u državnoj službi, a sve to sredstvima koje je pomuzla iz fondova EU-a. Otvaranje biznisa je nemoguća misija bez transakcija ispod stola, a naplate od lokalnih vlasti se najnormalnije čekaju i po godinu dana.

Baš kao i u Irskoj, zemlja je u krakom vremenu napučena novogradnjom, nekvalitetnom i loše pozicioniranom, zgradama koje danas većinom zjape prazne, a izgrađene su na valu jeftinih kredita. Unatoč tomu, bankovni sektor je relativno zdrav, no svejedno ostaje pitanje kako će zemlja dugoročno servisirati dug koji sve više raste, a zbog monetarne unije nije u mogućnosti depricirati valutu i učiniti se konkurentnijom. Grane koje pogone španjolsku ekonomiju su turizam, obnovljivi izvori energije i poljoprivreda. Automobilska industrija još koliko-toliko funkcionira izvozno, no u vlastitom dvorištu vrlo slabo. Ljudi nemaju para za nove aute, a i kamo da se odvezu? Na burzu? A propos prometne infrastrukture, mnogi Španjolci su izrazito ljuti što su potrošeni skandalozni novci na ceste, zračne luke i ine infrastrukturne projekte koji ispunjavaju tek minimum svoje originalno zamišljene funkcije. Naprimjer, aerodrom u Ciudad Realu.

Gotovo je sa siestom, no alarm se možda oglasio prekasno. Španjolska je konkurentna u domeni vremenske prognoze, no teško da će joj višak sunčanih dana pomoći s burzovnim indeksima i povjerenjem ulagača. Zapatero bi vjerojatno kao prvi reformski zahvat trebao omogućiti besplatnu sangriju po investicijskim i hedge fondovima. Jer, na kraju, sve se ionako svodi na percepciju.