'Opet stigli Amerikanci', jednostavno je objašnjenje kakvom zbunjenom prolazniku prizora rijeke golobradih mladića i djevojaka koja se od ranog jutra slijeva prema centru grada. Usplahirili su se jedino taksisti, sluteći dobru berbu, te vlasnici kafića i restorana jer će zamiješati koktel ili dva više.

Reporteri tportala zaputili su se u suprotnom smjeru, prema Fordu, u kojem ćemo obaviti tradicionalnu inspekciju čelične grdosije - jednako kao što smo to napravili na Trumanu tek nekoliko dana prije izbijanja rata u Ukrajini i na Bushu koncem prošle godine.

No Ford je ipak nešto drugo: radi se o friško proizvedenom nosaču - da, na trenutke zbilja i miriše na novo! - najnovije generacije. Cijela ova klasa stoga će biti nazvana po njemu, kao što prethodna serija nosi naziv Nimitz. Dakako da je sve unaprijeđeno: dva nuklearna reaktora koja ga pogone zapravo ne koriste ni 50 posto svojih kapaciteta, čuvaju ih za lasere i tko zna kakve nove tehnologije. Radarski sustavi također su novi - prepoznat ćete ih po tome što se ne 'vrte', nego skeniraju - a pilotima je posebno draga nova tehnologija za katapult jer umjesto vodene pare koristi elektromagnet i avione puno 'nježnije' lansira s piste.

Ovaj nosač tek nedavno se zaputio iz SAD-a prema Europi i to se računa kao njegovo 'nulto' putovanje. Na prvoj pravoj ruti plovio je od norveškog Osla do hrvatskog Splita, a na licima četiri i pol tisuće članova posade vidjelo se da im paše nagla promjena klime.

'Svaki dan na brodu je isti: ustaješ, radiš, ideš spavati. Jedva čekam dokopati se plaže, a navečer planiram kušati dobra hrvatska vina', govori nam mlađahna Joya Blackwell. Upravo broji treću godinu u službi, a dolazi iz Sjeverne Karoline - 'usred ničega, samo šume i polja kukuruza', simpatično će nam opisati svoj rodni kraj - pa je time još fasciniranija velikim, širokim i šarolikim svijetom. Sada joj je pred očima samo plaža uz čašu vina.

'Liberty call!' ori se sa svih zvučnika i shvaćamo da se zapravo radi o pozivu za iskrcaj na kopno. Na slobodu. Uredno se prozivaju grupe ljudi, ovisno o činovima: prvi su se očito iskrcali piloti, a zadnja na red dolazi ekipa 'iz potpalublja'. Sve funkcionira kao po špagi, marinci u dugačkim redovima strpljivo gmižu prema katamaranima koji non-stop plove do gradske luke. Nema nervoze, na odmoru su.

'Orešković? Baš Orešković?!' začudio se naglas netko od okupljenih novinara i cijela hrpa najednom je nagrnula na dvadesetogodišnjaka u mornarskoj uniformi. 'Jeste li čuli za našeg Tima?' upitao ga je jedan šaljivdžija. Christopher Oreskovich pravo mu je ime - i da, čovjek zaista ima hrvatske korijene. Njegov pradjed davno se odselio u Zapadnu Virdžiniju, ondje otvorio zalagaonicu i, eto, četiri generacije kasnije gledamo američkog marinca u hrvatskoj luci.

Koliko on zna, nitko od živućih članova njegove obitelji nije posjetio pradidov rodni kraj, čak ga malo i zabavlja to da smo ga u trenutku proglasili Hrvatom. Ne smeta mu, dapače, pogotovo kad baci oko preko palube i vidi gdje su ga iskrcali nakon tmurnog i mračnog Osla. Čak će baciti oko na večerašnje dnevnike, jer velika je šansa da će završiti na baš svim televizijama.

Na samoj palubi uredno je poslagano sedamdesetak aviona i helikoptera. 'Malo smo ih presložili da gosti imaju mjesta prošetati', smije se zapovjednik ovog nosača Rick Burgess te s kontraadmiralom Erikom Eslichom izlazi pred novinare i ljubazno odrađuje predviđenu seansu s medijima. No sve je strogo kontrolirano i ne znamo, niti ćemo doznati išta osim da su došli iz Norveške. Niti je poznato kada isplovljavaju, niti koja im je ruta, a sačuvaj bože da se postavi kakvo konkretno pitanje oko rata u Ukrajini. Ovdje su ipak prije svega zbog odmora, ali i da usput demonstriraju jedinstvo NATO-a, pa tako i saveznica Amerike i Hrvatske. Kažu, trude se čuvati mir.

'Posada je zbilja oduševljena, jedva čekaju iskrcati se i upoznati s ovim prekrasnim gradom i hrvatskom kulturom, gastronomijom i načinom života', kurtoazno će kazati kontraadmiral Eslich.

'Nakon onog sjevera, sunce i more svima će nam dobro doći. Hvala vam na tome', nadovezao se zapovjednik Burgess. Skitali smo malo po Geraldu R. Fordu. Najprije po flight decku kao jedinom fotogeničnom dijelu, širokom i prostranom. Ondje smo na jednom avionu F-18 zapazili ni manje ni više nego sirijsku zastavu. 'To je oznaka da je 2017. godine njime srušen Asadov avion u Siriji. Bio je to prvi air-to-air kill od 1999. godine', objašnjava nam fotograf Goran Leš. On je tata-mata za ove teme, čovjek vlada svim podacima i kuriozitetima te istinski uživa u svakom trenutku provedenom na nosaču. Svako malo se zanese pa izgubi, a domaćini ga vraćaju na predviđenu rutu kretanja.

Potom se zabijamo duboko dolje u utrobu, obilazimo hangare u kojima se postavljaju gigantska hrvatska i američka zastava - očito za doček visoke političke delegacije koja će navratiti nekad sutra - a onda i do malene trgovine za kupnju tradicionalnih suvenira. Kape i 'zippo' upaljača. Sedamnaest i petnaest dolara, trideset i dva ukupno. Plaćanje samo u dolarima i samo u kešu, ne vraća se kusur. Ako kojeg običnog smrtnika put nanese na nosač aviona, dobro je znati.