Desetine prosvjednika uhićene su u bjeloruskoj prijestolnici Minsku prilikom nedavnog pokušaja održavanja prosvjednog marša, čime je tamošnji predsjednik Aleksandar Lukašenko još jednom pokazao kako čvrstom rukom vodi tu rusku saveznicu i ne dopušta oporbi javno djelovanje
Prosvjedi su organizirani kako bi se obilježila 100. godišnjica proglašenja nezavisnosti od Rusije, a ta godišnjica je dan kada Lukašenkovi protivnici tradicionalno organiziraju prosvjede.
Policija je tijekom posljednjeg prosvjeda uhitila sedamdesetak osoba, među kojima se nalazi nekoliko aktivista za ljudska prava. Iako je prosvjedni marš zabranjen, bjeloruske vlasti su dozvolile građanima da se okupe u parku kako bi obilježili 100. godišnjicu nezavisnosti.
vezane vijesti
U kojoj mjeri Lukašenko drži vlast u svojim rukama, ponajviše govori podatak kako je tijekom posljednjih izbora prije tri godine uveden zakon koji omogućuje biračima da svoj glasački listić predaju i prije izbornog dana, što uvelike pomaže bjeloruskom predsjedniku u nekontroliranom prikupljanju glasova.
Na posljednjim izborima za 110 mjesta u bjeloruskom parlamentu borilo se 200 oporbenih kandidata, no samo su dvije oporbenjakinje uspjele prijeći izborni prag i dobiti mjesto u parlamentu. Riječ je o Ani Konopackaji iz Ujedinjene građanske stranke, liberalno-konzervativne stranke koja se protivi vladavini Lukašenka, te Aleni Anisim iz Društva za bjeloruski jezik.
Osim dviju zastupnica oporbe, ostalih 108 izabranih zastupnika blisko je vlasti predsjednika Lukašenka, a većina njih su visoki dužnosnici ili direktori državnih tvrtki koje su pod izravnim utjecajem bjeloruskog predsjednika.
Lukašenko je u mladosti bio komunistički rukovoditelj, a kasnije direktor kolhoza i sovhoza. Godine 1990. izabran je za zastupnika u Vrhovnom sovjetu Bjelorusije te je bio protiv raspada SSSR-a. Lukašenko je početkom 90-ih stekao veliku popularnost kao borac protiv korupcije te je na temelju njegovih optužbi srušena vlada Stanislava Šuškeviča.
Godine 1994. Lukašenko se na prvim slobodnim izborima za bjeloruskog predsjednika natjecao kao nezavisni kandidat. Iako su ga mnogi promatrači smatrali autsajderom, njegov populizam mu je donio 45 posto glasova, dok je u drugom krugu dobio njih 80 posto.
Iste godine Lukašenko je uspješno suzbio pokušaj parlamenta da ga opozove, a 1996. organizirao je referendum kojim je produžio mandat s četiri na sedam godina. Godine 2001. dobio je druge po redu predsjedničke izbore, da bi već tri godine kasnije na referendumu ishodio ukidanje ustavnih odredbi o ograničenju mandata.
Dok se u unutrašnjoj politici zalagao za očuvanje sovjetskih ekonomskih institucija i politike, u vanjskoj politici je žestok protivnik američke i zapadne politike te se smatra jednim od najvjernijih saveznika Rusije.
Nakon što je 2006. treći put izabran za predsjednika bjeloruska oporba je pobjedu nazvala prijevarom i najavljivala da će Lukašenka srušiti uličnim prosvjedima poput onih u Ukrajini, no to se nije dogodilo zbog razjedinjenosti unutar oporbenih krugova.
U sljedećem mandatu se Lukašenko, kojega se u zapadnim medijima naziva 'posljednjim europskim diktatorom' i kojem su zbog političke represije nametnute sankcije EU-a, počeo postupno distancirati od Moskve i približavati Zapadu. Zbog toga je ukinut dio sankcija. Godine 2010. dobio je predsjedničke izbore četvrti put, a 2015. i peti sa 83,5 posto glasova.
Lukašenko je posljednjih mjeseci pokazao dobru volju te je nedavno oslobodio zadnje političke zatvorenike, zbog čega je EU ukinuo sankcije podupirući na taj način put te istočnoeuropske zemlje prema demokraciji.
