'Gdje je Daruvar? U kojoj županiji? Postoji li kakav grad u blizini? Ne poznajem nikoga iz Daruvara ni osobu koja poznaje nekoga iz Daruvara. Daruvar ne postoji!' tako su jednog ljeta prije pet-šest godina u šali zaključili moji prijatelji iz Drvenika, malog mjesta na Makarskoj rivijeri, za koji je čula gotovo svaka osoba kojoj sam ikada objašnjavala koje je 'moje malo misto za po ljeti'.

U Drveniku živi dvjestotinjak stanovnika, nemaju ljekarnu, nemaju srednju školu, nemaju policiju, nemaju prugu, ali imaju trajekt za Hvar i Korčulu i komad prekrasne obale. Ljeti u Drveniku gotovo svaki treći automobil u redu za trajekt ima tablice na kojima ispred mini šahovnice piše 'DA'. Pitaju se mnogi koji to grad počinje s 'Da...', ali im ništa ne pada na pamet. Ne znaju ime 'DA-grada', ali znaju da je tamo jeftina registracija i da su svi ti auti iz rent-a-cara.

'Vozači tih auta, koji su ka' iz tog tvog Daruvara pričaju njemački, engleski ili češki, daj, šta ti je, Daruvar ne postoji!' bio je urnebes slušati Drveničane koji su u nevjerojatno kratkom roku skupili toliko argumenata da bi, recimo, jednog Australca, kraj mene, Daruvarčanke, uvjerili da taj grad stvarno ne postoji.

Rasprava je trajala satima, a ja sam uvjerljivo gubila. Jedini argument koji mi je preostao (jer tada, srećom, nitko nije imao iPhone da guglanjem pokvari zabavu) bila je zemljopisna karta koja se nalazila kraj Vicinog šanka. Onako, u prolazu, djelovala mi je pravo školski i mislila sam da mora imati ucrtan grad od 12.000 stanovnika, pa rekoh, idem okončati tu raspravu u svoju korist, ma koliko bila zabavna. No, karta bez Grada Koji Ne Postoji zagarantirala mi je samo podbadanje do jutra i, na trenutak, paranoju da možda stvarno bolujem od shizofrenije kao Russell Crowe u 'Genijalnom umu'.

Par godina kasnije, istu su raspravu načeli neki drugi klinci, pa su na internetskim forumima čak osvanule teme poput: 'Postoji li Daruvar uopće?' Još uvijek upoznajem ljude koji ne znaju gdje je Daruvar, ja sam im prva osoba koju su upoznali iz tog grada na zapadnom rubu Slavonije kroz koji nitko nikada nije morao proći.

Bacim se i ja u metafiziku i zapitam se što jest, a što nije kada vikendom dođem kući i sretnem prijatelje koji još nisu našli posao. Mnogi sretnici koji ga i pronađu, iz svoga poimanja stvarnosti izbacuju zakone i minimalce. Ako ipak inzistirate da se kod svojih poslodavaca bore za svoja prava, pa se pozovete na apstraktnu i nedokučivu pravdu, sasut će vas vrela lavina cinizma i crnog humora jer mnogi su od toga davno odustali. Prvi put kad su sa 16 godina htjeli organizirati koncert, pa za njega nisu mogli skupiti novac za razglas, a drugi puta kad su htjeli u Glazbenoj školi upisati gitaru, a kad tamo – klavir i harmonika!

Iz Daruvara se odselilo nekoliko vrsnih informatičara, fizičara, elektrotehničara, pravnika, liječnika... A nije se vratio nijedan diplomirani novinar. 'Zašto se ne vratiš u Daruvar, stres u Zagrebu će te pojesti, ne isplati se?' pitaju me prijatelji, a ja im odgovorim da mi je ipak draže pokušavati biti novinar, makar redovito skupljala svoje ideale po podu, nego biti činovnik ili sinekurist u mediju koji to i nije. U Daruvaru, naime, ne da nema slobodnog lokalnog medija, nego nema uopće medija. Iznimka je Radio Daruvar koji je dijelom u vlasništvu grada. Bivši gradonačelnik bio je predsjednik Nadzornog odbora radija! Vlast ne dozvoljava da njezini podanici znaju nešto više od onoga što oni serviraju. Tako je bilo prije desetak godina, tako je i danas.

U kampanji za lokalne izbore nitko u gradu ne govori o programima, o mogućnostima, o potrebama, problemima i njihovim rješenjima... Nema javnih rasprava, nema čak ni nade da će se bilo što promijeniti, samo se čeka odluka o imenu koje treba zapamtiti jer to će biti naš gradonačelnik u iduće četiri godine. A s imenima je u malom gradu pametno biti dobar jer možda je neko ime dobro s gradonačelničkim imenom, pa se možda i nađe posao dostojan življenja.

Daruvar ne postoji za radnike, ne postoji za entuzijazam mladih, za stvarnu demokraciju, za slobodu medija. Daruvar ne postoji za Hrvatske autoceste, Daruvar ne postoji za investicije iz proračuna Vlade RH, ne postoji za političke stranke čak ni pred izbore... A prema najnovijim vijestima koje su posebno pogodile Daruvarčane – grad od 12.000 stanovnika više ne postoji ni na karti Hrvatskih željeznica, pa čak ni kad je u pitanju HŽ-ov autobus!

Te tračnice, koje su za mnoge značile put do posla i obrazovanja, izgradio je austrougarski car Franjo Josip I. Prvi vlak je u Daruvar stao pradavne 1897. godine, u vrijeme kada su gradovi poput, recimo, Miamija bili močvare. Vlak koji je brojne daruvarske studente do prije nešto manje od dvije godine vozio do glavnog grada, dala im je Austro-Ugarska Monarhija, a oduzela demokratska Republika Hrvatska. Tvornice koje su nekada imali, a danas ih se jedva sjećaju, dala im je Jugoslavija, a zatvorio stečajni upravitelj RH. Zar je to ljudima, koji su devedesetih branili svoj grad od granata, mržnje i smrti koju je posijala politika, njihova borba dala?

No, usprkos zafrkancijama ekipe iz drveničkog kafića, zanemarivanju HŽ-a, Vlade (čiji su članovi u godinu i pol dana uspjeli pregazili obećanje da 12.000 stanovnika neće ostati prometno odsječeno) i drugih bezobrazno ignorantskih institucija hrvatske države - Daruvar postoji!

Osim što je redovit na popisima za najgore gradove što se gospodarstva tiče, Daruvar je tri godine zaredom bio najljepši mali grad u kontinentalnoj Hrvatskoj. Od rimskog doba Daruvar je termalni raj. Bio je to u doba grofa Jankovića, a to je i danas. Daruvar postoji za najuspješnije hrvatske sportaše kao što su Janica i Ivica Kostelić koje liječi Daruvarčanin - možda najbolji fizijatar u regiji. Postoji za Ministarstvo obrazovanja kada sastavlja popis od 10 najboljih gimnazija u zemlji, za najveću manjinu Čeha, za manjine Mađara, Talijana, Srba, za izbjeglice iz BiH... Postoji za djetinjstvo bez nasilja i mir u starosti, za zvjezdane noći, ljubitelje vina i Staročeškog piva.

Daruvar će opstati i u ovim apsurdnim vremenima, u kojima ga država kojoj pripada tretira tako da bi možda mogao pokucati na vrata Češke, Mađarske ili neke druge srednjoeuropske zemlje, pitati mogu li ga nekako anektirati - da postane njihova eksklava – jer nema pouzdanih dokaza da je potreban njegovoj matičnoj državi.